петак, 25. децембар 2015.

Ksenija Dragunska i Dmitrij Nikolajev na Radio Beogradu!

Najbolja drama najbolje ruske spisateljice u režiji značajnog ruskog reditelja, specijalno za Dramski program Radio Beograda!

ДРАМА (Трећи програм – 23.10), субота 26. 12. 2015.
 
 
Ксенија Драгунска “ЗАГУШЕЊЕ” (премијера) 
 
 
Кратак садржај: Радио-адаптација позоришног комада савремене руске списатељице Ксеније Драгунске „Загушење”, у којој се кроз сукоб представника некадашње совјетске и актуелне транзиционе елите прате промене у савременом руском друштву. Прича о пензионисаној учитељици, из породице совјетског академика, која при сусрету са представником нове елите доживљава понижење, отвара актуелна питања социјалне правде, еутаназије, еугенике, ријалити културе и изградње „новог човека”.
 
Улоге тумаче: Горица Поповић, Димитрије Аранђеловић, Бранка Пујић, Радослав Миленковић, Сања Радишић и Лазар Јованов
Превод: Олга Маринковић
Лектор: Наташа Шуљагић
Музички сарадник: Драган Митрић
Тон-мајстор: Зоран Узелац
Режија: Дмитриј Николајев
Уредник серије: Оливера Коларић

четвртак, 24. децембар 2015.

Film RELIGIJE, NACIONALIZAM I KULTURA SEĆANJA (Nikola Knežević, 2015)


Vladimir Kolarić

 

MIR, BRATE, MIR

 

Prvi deo najavljenog dokumentarnog serijala „Religije, nacionalizam i kultura sećanja“ u režiji teologa i politikologa Nikole Kneževića, produkciji Centra za istraživanje religije, politike i društva i pod pokroviteljstvom Nacionalne zadužbine za demokratiju (NED), problem odnosa religije i politike na prostorima bivše Jugoslavije sagledava kao problem odnosa verskih zajednica prema procesu aktiviranja i porasta etničkih nacionalizama, a koji je označen kao glavni uzrok krvavog raspada zajedničke države.

Sintagma „kultura sećanja“ sugeriše da se je u ovom filmu naglasak stavljen na problem identiteta, a posebno problem formiranja konfliktnog identiteta, odnosno onog koji se u nedostatku samoodređenja (kriterijuma tog samoodređenja) određuje isključivo naspram „Drugog“, i to ne na njegovom prihvatanju, nego isključivanju. „Drugi“ time postaje apstrakcija, a proces konstruisanja sopstvenog identiteta metafizička operacija koja „sopstvenu poziciju“ ne zasniva na odnosu, nego na datosti.

U Kneževićevom filmu ratovi na prostorima bivše Jugoslavije se sasvim trezveno ne sagledavaju kao verski, ali sa značajnim ulogom religijskih ideologija, zajednica i elita u formiranju zatvorenih (konfliktnih) identiteta koji su i doveli do sukoba. Tendencija da se religije i verske zajednice sagledaju kao izmanipulisane u cilju mobilizacije od strane nacionalnih/nacionalističkih elita i legitimizacije nacionalnih/nacionalističkih ideologija, nadopunjena je i ukazivanjem na nemoć samih religija, odnosno religijskih institucionalnih elita i verskih zajednica da formiraju sopstveni jezik kojim bi uspostavile odnos prema promenjenoj post-komunističkoj, ali i postmodernoj društveno-političkoj i kulturno-istorijskoj stvarnosti, pa stoga preuzimaju jezik nacionalnih/nacionalističkih elita i njihovih ideoloških koncepata. To implicitno ukazuje i na problem krize religijskih praksi, za koji ne može biti okrivljana samo komunistička ideološka represija i birokratski aparat, već bi ga trebalo sagledati kako u sinhronoj tako i u dijahronoj perspektivi.

Kneževićevim filmom dominira glas naratora sa interpretativnom i komentatorskom, a tek u drugom planu informativnom funkcijom, potcrtan za ovakvu poetiku očekivanom „dramatičnom“ muzičkom podlogom, uz upotrebu dokumentarnog auditivnog i vizuelnog, ili audio-vizuelnog materijala, te iskazima eksperata i svedoka. Tek sa uvidom u planirane nastavke mogla bi se pravilno oceniti poetička i značenjska konzistentnost celog projekta i eventualno prevazići utisak o nedovoljnoj motivisanosti uključivanja svedoka ratnih razaranja u strukturu filma, a čiji iskazi nisu u direktnoj vezi sa temom. Takođe, komunikacijski domet filma bi bio pojačan adekvatnijim izborom i upotrebom naratorskog glasa, kao i nešto konzistentnijim kombinovanjem naratorskih pasaža i audio-vizualnih materijala.

Film „Religije, nacionalizam i kultura sećanja“ nema ambiciju da ponudi originalnu interpretaciju događanja na prostorima bivše Jugoslavije u pozno i post-komunističkom razdoblju, i njegova pozicija se u ideološkom smislu može opisati kao pozicija savremenog (zapadnog) mejnstrima, koji se sve više i sve češće dovodi u pitanje. Ipak, u osnovi, pozicija ovog filma je dijaloška, i u njoj se ideološke premise ne pretpostavljaju želji za istraživanjem istine i istinskoj brizi za čoveka. Autor ovog filma, kao pre svega verujući čovek, ali i sposoban naučnik, uz ukazivanje na sve ono na šta se istine radi mora ukazati, i uz jasno odabranu i pošteno argumentovanu ideološku poziciju, nastoji iznad svega da ispita mogućnosti i doprinese aktualizaciji mirovnih potencijala religija prisutnih na ovom tlu. Dovoljno trezven i obrazovan da ne veruje u mogućnost bilo koje religije da uspostavi raj na zemlji, on ipak smatra da bi religije morale, i da mogu, pre svega u liku samih verujućih pojedinaca ali i organizacija, a oslonjene na sopstveno učenje i iskustvo, da realno i aktivno doprinesu društvima i pojedincima ovde i sada, u savremenom istorijskom trenutku, ma kakav on bio, i sa ma kakve ga pozicije mi interpretirali. Nemoć zapravo nikada nije bio izbor najboljih među nama, pa ne bi trebalo da bude ni izbor nas ostalih, ma kako mi, pojedinačno i kolektivno (prihvatanjem određenih kolektivnih identiteta), gledali na sebe i na druge, na svet i sopstvenu ulogu u njemu.

 

 

 

уторак, 15. децембар 2015.

MARGO REJMER : Bukurešt - prašina i krv


Vladimir Kolarić

 

MALO ORIJENT, MALO LUDILO

 

Jalove rasprave o tome čemu pisanje u ova oskudna vremena, najsmislenije se prekraćuju samim pisanjem. Izgleda da je naš problem sa pisanjem, i umetnošću uopšte, sa njegovom svrhom, smislom i „mogućnošću“, zapravo naš problem sa svetom, odnosno sa određenjem onoga što bi bio „predmet“ pisanja. Svojom pozicijom u odnosu na taj „predmet“ i „udaljenošću“ od njega svaki pisac ocrtava i definiše horizinte svog pisanja, kao konačne „tačke pogleda“ kojima se definiše kako šta je za pisca taj svet, tako i šta bi on sa tim svetom, ako bi uopšte nešto.

Nefikcionalna, romansirano-reportažna proza poljske autorke Margo Rejmer „Bukurešt: prašina i krv“ (Levo krilo, Beograd, 2015, prevod Mila Gavrilović) zaista ima karakter spisateljskog odmeravanja sa svetom, oprobavanja sveta pisanjem, one potrage za „predmetom“ i horizontima kojoj pisac traga za svojim kako spisateljskim tako i ličnim identitetom. Iako svoju posmatračku i elaboracijsku poziciju konstruiše pre kao „evropsku“ nego kao poljsku, primarni identitet autorskog glasa u ovoj prozi je subjektivni, čak – reći ćemo – lični. Proza nema karakter puke opservacije, te se subjektivnost ne svodi na pozitivističko-empiričku apstrakciju, već u svoj poetički korpus uključuje i literarno i medijski posredovane sadržaje, svedočenja, istorijske i mitopoetičke naracije. U tom smislu, ova knjiga može biti smatrana reprezentativnim primerom „litarature svedočenja“, kao jednog od imena za nefikcionalnu umetničku književnost koja počiva na polaritetu između činjenica (dokumentarnosti, faction) i fikcije. Ovde ulogu fikcije, odnosno poetsko-estetskog preoblikovanja dokumentarne građe, igra najpre pomenuta subjektivnost, kao i narativizacija, sa naglašenom dijahronom slojevitošću.

Za „zapadnjaka“ ono što konstruiše kao „Istok“ može imati ulogu plena i odmora ratniku. Za pisca koji sebe kontruiše kao zapadnjaka ovakav istok ulogu plena igra čulnošću, a odmora ratnika makar i nevoljnim otklonom u odnosu na paradigmu „totalitarnog i kapitalističkog velegrada“, kao fantazme „Zapada“ u očima njegovih kritičara. I tu se negde krije i ono što je najveća vrednost proze Margo Rejmer, a koja se tiče tradicije najdubljih pokušaja da se odredi i imenuje ta nikada jasno odrediva „razlika“ evropskog istoka i evropskog zapada, kao razlika između dva jednako neodređena i neodrediva kulturno-civilizacijska entiteta. A ona se tiče ne toliko odnosa prema životu, nego prema telu, telesnosti i smrti, odnosno doživljaja i iskustva života koji telo, telesnost i smrt ne isključuju, koji je bez tela, telesnosti i smrti nezamisliv i neodrživ. To je ta istovremena privlačnost i odbojnost Bukurešta, njegova lepota i ružnoća, njegova "prašina i krv", uzrok one „čežnje“ koja motiviše već i samo pisanje.

Margo Rejmer se u osnovi vešto nosi sa ograničenjima sopstvene spisateljke i identitetske pozicije i iskušenju „projektno-fondovskog“ i time ideološkog pogledu na „jugoistočnu Evropu“ i „Balkan“, suprotstavlja pogled pisca, čuvajući koliko dostojanstvo i integritet „predmeta“, toliko i čitaoca, ali i što je najvažnije, sebe same, sopstvene stvaralačke ličnosti.

 

 

уторак, 8. децембар 2015.

ALDŽERNON BLEKVUD : VRBE


Vladimir Kolarić

 

SA SILAMA NEMERLJIVIM


 

Naravno, čak i srpski vrapci znaju da onovremeni raspad metafizike nije značio njen nestanak, već njeno umnožavanje, kao što svaki komad razbijenog stakla sebe i dalje vidi kao celinu – jer isto je sunce koje mu daje odsjaj, zar ne? Tako je u naša doba metafizika našla uporište u klasi, rasi/naciji i tržištu,  a šta nas dalje čeka, to ćemo tek da vidimo.

Ipak, mnogi su se tokom ta poslednja dva veka, uzmimo, opirali lažnom jedinstvu/celovitosti i još lažnijoj utešnosti metafizike, tragajući za iskustvom transcendencije i samim tim za čovekom, koga čovekom i čini upravo to iskustvo trancendencije. U praksi se, pak, naročito kada je umetnost bila u pitanju, pre zapravo tragalo za iskustvom realnosti, ispred koje je ta podla (puj, daleko bilo!) metafizika razastrla zavesu pojma.

Aldžernon Blekvud (1869-1951) je, kako to ekspertski objašnjava Dejan Ognjanović u pogovoru srpskom izdanju njegovih pripovedaka („Vrbe“, Orfelin izdavaštvo, Novi Sad, 2015, prevod Sava Kuzmanović), svoju poetiku temeljio na ambivalenciji „između strave i strahopoštovanja“, odnosno iskustvu uzvišenog, sublimnog, kao „ambivalentnom osećanju čoveka pred silama koje ga prevazilaze, i čija ogromnost i moć podsećaju na sopstvenu smrtnost i ograničenost“.

Čovekov doživljaj prisustva „Drugog“, kao sile koja ga ontološki prevazilazi, u vremenima pre sekularističke opustošenosti poznat kao „strah Božiji“, a kasnije zamenjen mešavinom straha i (nemoćnog) divljenja pred bezmerjem materijalnog kosmosa, kod ovog britanskog pisca posredovan je prirodom. Priroda ovde kao da nije toliko reprezent ljudske (i svetske) palosti ili (za čoveka) uznemirujuće animalnosti, koliko je „podsećanje“ na izgubljenu celovitost čoveka i sveta, na žuđenu i tajnovitu celinu stvarnosti. Suočavajući čoveka sa svešću o njegovoj radikalnoj pojedinačnosti i time i sa istinom postojanja, priroda je medijum one strave koja najdublje izbezumljuje na sopstvenu pojedinačnost nespremnog, a od transcendencije izolovanog (modernog?) čoveka. Strah od prirode je strah od nestanka obezličenjem i rastelovljenja utapanjem pojedničanosti sopstvenog tela i telesnog postojanja u cirkularnost prirodnih procesa. Želja da se „silama nemerljivim“ prida kakva-takva konkretnost i lik (ikonička želja!) za (ovakvog) čoveka rezultira tek umnožavanjem čudovišta, od kojih je svako neuhvatljivije i bezličnije od drugoga, u čemu i jeste najveća istina ovih i ovakvih umetničkih svetova. Pored „prostornih“, Blekvud ispituje i „vremenske“ dubine stvarnosti, u čemu se, u pripovetci „Silazak u Egipat“ gotovo sasvim doktrinarno poziva na Gurdžijeva.

Više od pitanja materije, Blekvudove osnovne intencije se kreću ka pitanjima svesti, odnosno pitanju odnosa čoveka prema celini sveta i stvarnosti koja ga okružuje, a koje usvaja kao sopstveni svet i sopstvenu stvarnost. Od prirode i „kriterijuma“ ovog odnosa upravo i zavisi da li će ovo usvajanje odigravati kao strava ili kao strahopoštovanje, kao divljenje – a najzad i možda – i kao radost i ljubav. U tome i jeste smisao svog ovog našeg već više nego dvovekovnog rvanja sa ostacima metafizike, i svega onoga što vidimo, i što su nas učili da vidimo, kao usud modernog čoveka. Ponekad nam se čini – i svega onoga što jesmo. A što možda baš i ne bi morali da budemo.

 

субота, 5. децембар 2015.

R. L. Stivenson: OBALA FALESE


Vladimir Kolarić

 

TUŽNI TROPI
 
 

 

„Falesa bi mogla da bude raj mornara, ako takvog mesta uopšte ima, a šteta bi bilo da ga nema!“ Falesa je egzotika, san onih koji putuju, a mornar je belac, ali ne potpuno ni belac, nego belac u tranziciji. Egzotika je drugačiji susret sa svetom. Belci i oni koji to nisu jedni za druge su kao deca, od kojih svako veruje samo svojim pričama. Biti belac ni za njega samog ni za druge nije više toliko pitanje ni boje kože ni kulture-civilizacije, nego moći. Ali, kao što rekosmo, mornar je i u tom pogledu belac u tranziciji.

U „Obali Falese“ Roberta Luisa Stivensona (LOM, Beograd, 2009, prevod Flavio Rigonat) taj drugačiji susret je propraćen drugačijim jezikom, i nekim drugačijim etosom, i drugačijom religioznošću koja je pre proizvod egzistencijalne nužnosti nego sinkretizma. Jer mi bismo kad i gde god da idemo, da činimo šta nam je volja i da svuda važe naši zakoni; ali život nas demantuje, svet postavlja zid, koji ne možemo preskočiti ni zanemariti – ipak, moramo nešto sa tim zidom.

Najpre, ne smemo pristati na obmanu, na lažne prikaze, mada smo već samim ulaskom u prostor egzotizma već napola spremni na odustajanje od svega što jesmo, da bismo navodno saznali ko smo zapravo. Egzotizam je bekstvo, a kad smo već napravili takav izbor, da li smo uopšte spremni na nešto što ne bi bila (samo)obmana? Ipak, svest o sopstvenoj telesnosti i pojedinačnosti, o sebi kao „ja“, poslednja je brana pred potpunim posustajanjem pred magijom, pred kovitlacom raščovečenja i rastelovljenja. Egzotizam je stoga jeftina zamena za ekstatiku, a kada mu se potpuno predamo kao da može da nas spase još samo puška u jednoj a sveta knjiga u drugoj ruci. A to je žalostan ishod. Viltšira, junaka Stivensonove „Falese“ iznad svega spasava ljubav – Uma je za njega ipak osoba, ona kojoj nešto duguje i koja ima ime, a ne egzotizam, ne fantazma. Viltšira makar nakratko spasava konkretnost, a ne apstrakcija ostrvske magije ili globalnog tržišta, tada u cvetajućem usponu.

Istok i Zapad, Sever i Jug – to je metafizika i magija, i uvek je bilo. Ja i ti, i ono nešto (onaj-Onaj) između nas, to je oduvek bila jedina prava stvarnost, istinita realnost, ono sa čim u dodiru i susretu uopšte i živimo.

 

понедељак, 30. новембар 2015.

NEMAČKA MLADOST / ĐAVO (Jean-Gabriel Periot, 2015 / 2012)


Vladimir Kolarić

 

SVINJE IZ SVEMIRA
 
 

 

Pored gomile ideološkog smeća, na beogradskom Festivalu autorskog filma ponekad vidimo i filmove vredne pažnje. Među takve svakako spadaju „Nemačka mladost“ (Une jeunesse allemande, 2015) i „Đavo“ (The Devil, 2012) Jean-Gabriel Periota, oba prikazana u okviru pratećeg programa Bande a Part, čiji je selektor Vladimir Perišić.

Izbor između pera i mača uvek se postavljao pred one koji žele da promene svet, kao što je uvek živa i tendencija da se umetnost brani njenim ukidanjem. Kako svako ko se bavi svetom i ko bi nešto hteo sa tim svetom želi da na neki način deluje na njega, pa da ga samim tim makar i neznatno promeni, tako se i instinktivni poriv svakog umetnika za samosvrhovitošću njegove delatnosti uvek iznova preispituje u svetlu koliko etičkog toliko i političkog stava o nesvodivosti umetnosti na estetsko. Teza o nužnosti angažmana umetnosti temelji se, u prvom koraku, na neprihvatanju pozicije odbacivanja sveta, a u drugom, na svođenju „svetskog“ na društveno.

Oba Periotova dokumentarca prate put jednog protesta protiv sveta, a u liku društvenog protesta, od pera do mača: kratki „Đavo“ u slučaju crnačkog radikalizma u Americi 60-ih, a dugomatražna „Nemačka mladost“ u slučaju (zapadno)nemačkog RAF, odnosno grupe Bader-Majnhof. Eksplicitno tretirajući pitanje umetničkog i umetnikovog izbora „od pera ka maču“, ovaj drugi u sedište postavlja pitanje slike i njene proizvodnje, pitajući se da li su uopšte moguće slike u savremenom (nemačkom) društvu i da li su moguće slike tog društva. Slikovnu samoreprezentaciju članova Bader-Majnhofa reditelj sučeljava sa reprezentacijom ove grupe od strane sistema, ipak, bez zaklanjanja iza lažne objektivnosti.

U osnovi, a bez obzira na naša politička, ideološka i estetička uverenja, oba filma nas jasno suočavaju sa pitanjem šta umetnik da čini kada mu se vlastodršci ukazuju još samo kao „svinje“ u čijim ciljevima se ne može prepoznati ni primesa uzvišenog, a u metodama ništa osim golog nasilja. Kako (i dalje) delovati u sistemu u kom već i sama činjenica zaposlenosti predstavlja kolaboraciju, i kao takvu merljivo etičko ogrešenje? Da li je u tom slučaju uopšte i moguće proizvođenje slika, a da njihova svrha ne bude samo i jedino opsluživanje sistema? I da li, najzad, umetnik ima pravo da se ponaša kao jedini koji bi, ne računajući najvišu kastu porobljivača (a koja je u dubokoj senci), još imao šta da izgubi? A možda je upravo u takvom stavu i ponašanju umetnika i problem svekolike savremene umetnosti, pa i filmske, čemu smo, između ostalog, svedoci na ovogodišnjem, koliko i svakom prethodnom, Festivalu autorskog filma.

недеља, 29. новембар 2015.

O Sadulajevu, Mađiji i Cunu u RIJEČI

U novom broju časopisa Riječ (3-4, 2015, Književni klub Brčko, BiH, urednik Žarko Milenić) u kom sam već imao zadovoljstvo da objavljujem, su i 3 moja teksta: prikazi knjiga "U ime zemlje i života" Đidi Mađije, "Ja, Čečen" Garmana Sadulajeva i "Slon" Čen Cuna, izuzetnih primera savremene kineske i ruske književnosti. Sadulajev je jedan od najzanimljivijih i najkvalitetnijih autora savremene ruske proze, dok je upoznavanje sa ova 2 kineska pisca za mene bilo istinsko otkriće, pri čemu je Mađija jedan od vodećih kako umetnika tako i mislilaca današnjice. Sva tri teksta su uz manje izmene preuzeta sa ovog bloga, što je veliko priznanje za Odbranu umetnosti.
U ovom broju postoje i drugi zanimljivi prilozi, poput temata o Branku Ćopiću, Geteovih "Pravila za glumce", proze Durilina i Margo Rejmer...

 
Majia

 
Sadulajev

 
Cun
 
 
 
Tekstovi o ovim autorima se na ovom blogu nalaze ovde:
 
 
 
 

Priča: STIV


Vladimir Kolarić

 

STIV

 

 
I’m going away tonight.”

(James Brown)

 

Vetrovi duvaju ovim šumama, njišu hrastove. Hrastovi se otimaju, kao da nikad nisu bili življi nego baš ove noći, kad u meni sve umire. Udaraju jedni o druge, prenose poruke, druže se. Sve je jedno, priroda je jedna, a ja sam sam na ovom svetu.

Tako razmišlja Stiv dok ide tim uskim zemljanim dumom prema kolibi, osvetljenoj samo jednim fenjerom. Granje ga šiba po nogama, lišće mu se upliće u kosu, Ima li zveri u ovim planinama, ima li uopšte više zveri u Americi? Amerika je cela jedan veliki krik. Amerika je slobodna od same sebe.

Šta će uopšte zateći u toj kolibi? Stiv razmišlja. Nije se presvukao već dva dana, mora da se oseća na znoj, odavno nije mirisao svoj znoj, ne može ni sad, vetar mu ne da. Tušira se tri puta dnevno, presvlači se, ne dozvoljava drugima da ga osete. Trudi se: da bude nevidljiv.

Nikad nije video mrtvog čoveka, osim na televiziji, a smrt je tamo sve realističnija, sve bliža, kao da će da nahrupi sa ekrana, kroz sve te signale i kablove, i poplavi njegovu lepu porodicu, kuću na doživotnu otplatu, njega i ženu, i dva sina.

Zašto sad tu smrt osećam u sebi, kad ga nisam ni poznavao za života? Stiv ulazi u kolibu: on leži u krevetu, koža mu je naborana kao kora hrastova.

„Živeo sam drugačije nego ti“, govorio je otac. „Borio sam se, ubijao sam i nisam bio pička. Pa šta ako sam te ostavio? Bio sam čovek i imao sam prava na to.“

„Šta onda tražiš od mene?“, zamucao je Stiv, kao nekad, kada nije bio viši od bicikla.

„Ništa, samo hoću da te vidim pre nego što crknem.“

„Mislio sam da me mrziš.“

„Kako mogu da mrzim nešto što se od mene okotilo?“

Umro je oko ponoći.

Kako je mogao ovde da živi, pitao se Stiv. U ovoj pustari zavijaju samo vetrovi i vuci, ni jedne automobilske sirene, ni mobilnog telefona, ni ekrana. Proverava: jeo je samo konzerve i neke bobice što ih je nalazio u šumi. Kako je znao koja je otrovna a koja ne? Stiv je verovao samo etiketi, etiketa obavezuje, izgled ne znači ništa.

Stari je ipak imao jedan tranzistor, ali odavno bez baterija. Stari nije mogao da prati ni vesti, ni stanje na berzi, ni Superbol. Da li je izolovanost dovoljna da sagorite i da zaista kažete bilo je dosta? Ili samo u tišini očajavate...

Legao je samo malo da se odmori, dok ne prođe ova huka, pa da siđe do puta, u domet svog mobilnog telefona i pozove nekog, ali zaspao je. Kad se probudio i dotakao odrvenelu ruku svog oca, stresao se i otišao da se ispovraća. Onda se vratio u kolibu. Iako je već bilo jutro i vetar je prestao, on nije imao snage da siđe do druma, i uzeo je jednu od onih konzervi, da se okrepi.

Život u divljini znači jesti iz konzerve, a konzerve znače rak. Laž je da divljina oporavlja.

Tišina ne leči: izluđuje.

Sa smrću se ne suočava, smrt je samo teška dosada.

„Mislila sam da ćeš ostati tamo“, rekla mu je Grejs, kad se vratio. „Dugo si se zadržao.“

„Formalnosti“, samo je rekao. Odmah je seo za kompjuter, pobegao u ekrane.

Ipak, kad su odnosili njegovog oca i pokrivali ga čaršavom, osetio je nešto. Isto to je osetio i kad je pri povratku poljubio svoja dva sina.

Smrt se prenosi i smrt prelazi sa tela na telo. Smrt je bolest i smrt je nešto najneprirodnije što postoji. Smrt ne sme da postoji.

Zagrlio je Grejs.

„Ne ostavljaj me“, rekao je.

„Šta je to što voliš na mom telu?“, pitala ga je.

„Isto ono što volim i na svom.“

„A šta je to?“

„Tvoje sokove u njemu.“

„A, to bi ti hteo. Samo nemoj da zatrudnim, Stiv. Dosta nam je dvoje.“

„Misliš?“

„A ti ne?“

„Nikad nije dosta.“

A u sebi je mislio: smrti nikad dosta. Ali to je to, to je ludilo: prenositi bolest, prenositi smrt, nadati se da će sve to jednom krenuti nekim novim tokom – to je život.

Smrti nikad dosta, života nikad dosta.

I Stiv je zaplakao. Rekao je:

„Stari je umro kao pas.“

субота, 28. новембар 2015.

PORODICA (Saša Radojević, 2015)


Vladimir Kolarić

 

TAJNA CRNE RUKE
 
 

 

Film „Porodica“ (2015) scenariste i reditelja Saše Radojevića počiva na poetičkim i produkcionim strategijama na koje smo već navikli kod ovog autora. Ako su produkcione strategije proizvod želje za autorskom relevantnošću i nezavisnošću, poetičke počivaju najpre na metatekstualnosti, odnosno metafilmičnosti. Ovaj film čak kao da zaokružuje tendencije vidljive u prethodnim Radojevićevim filmovima i predstavlja njihov pre pregled nego sintezu. Tako se film i na sižejnom i na značenjsko-poetskom nivou direktno naslanja na film „Država“ (režija Jelena Marković, scenario S. Radojević), čije su sekvence direktno upisane u novi film, kao i, u manjoj meru, na ovogodišnji film „Žigosana“ istog scenariste i reditelja. Područje metatekstualnosti, pored autocitatnosti i metafilske referencijalnosti, u ovom filmu se proširuje i na polje kućnog filma, kao i performansa.

Kao i u pominjanim filmovima, i ovde konspiracija predstavlja osnovni poetički i dramaturški princip i kod, dok metafilmska slojevitost ima direktan upliv u „svet dela“, odnosno plan dijegetičkog, s tim što su ovde vidljiviji izbor nešto standardnijih i komunikativnijih narativnih i karakterizacijskih postupaka. Glavna upitanost je i dalje u tome kako smo dospeli ovde gde smo, a tu gde smo nam ni najmanje ne prija, odnosno kako je i čijom rukom izgrađena čudovišna struktura distribicije moći koja blokira razvoj svake samosvesne ličnosti, tačnije koja samo postojanje takve ličnosti (pa dakle i ličnosti uopšte) unapred isključuje. Čija se to crna ruka igra životima svih nas, i zašto na to pristajemo, pitani smo. Tim pre što postojanje takve strukture više nije potrebno dokazivati, a na pitanje „ko“ izgleda da nema odgovora, makar onog koji nas ne bi uveo u lavirintski splet pretpostavki i predstava koji po pravilu završava u ideologiji i paranoji, u svakom slučaju u metafizici. Jer gde je podloga one svesti koja bi mogla da raskine okove i konačno nam podari smisao i opravda naše živote? Ne može (više) biti u generaciji, klasi, nacionalnom osećanju, bilo kojoj ideologiji sa Istoka ili Zapada. Može biti u pojedincu. Ne pojedincu nadčoveku, nego ličnosti; na jednoj konkretnosti dakle, a ne apstrakciji. A kako da se ta svest, čija je matrica pojedinac, uopšte realizuje i aktualizuje i tako dovede do promene, jer promene valjda mora biti? Da li je to, ta realizacija aktualizacija i promena (transformacija), uopšte moguća, i da li je to upravo ono za čim ovaj film, ovi filmovi, žude snažnije i čežnjivije od svega drugog, pa i od svake vrste priznanja, od koga god ono dolazilo i čime god bilo verifikovano? I da bez takve žudnje nema života, makar onog vrednog življenja, a samo takav nam valjda i treba.

Ipak, već samo postojanje ovog filma (i ovih filmova), svedoči jedno, ali najvažnije: da odgovora možda i nema, ali da je potrebno delo.

 

(Tekstovi o filmovima čiji je autor ili jedan od autora Saša Radojević, na ovom blogu:





 

 

 

четвртак, 26. новембар 2015.

SVI VOLE MORNARE na Scribd

Na Scribd i moja proza sa tako campy naslovom SVI VOLE MORNARE, nešto što mnogo volim i što je nastalo u jednom retko ponovljivom zanosu, što mislim da se u tekstu i dalje oseća. Svi ti ljudi, između sveta, smrti i Boga... Tvrdo, ali ka visoko. Campy u naslovu, ali ne kao frivolnost, lakomislenost, nego skriveni bol, i u njemu, ponegde, i prosijala radost. Kako su umrli, jer umreti se mora, ali šta je ipak zasijalo u njihovim životima

Vladimir Kolarić: Svi vole mornare

https://www.scribd.com/doc/290969893/Vladimir-Kolarić-Svi-Vole-Mornare

 

уторак, 24. новембар 2015.

Priča: ILJA


Vladimir Kolarić

 

ILJA

 

„Ja slikam samo ono što vidim.“

(Somerset Mom: Mesec i stoparac)

 

Teško je slikati Rusiju. Sabiti toliki prostor između četiri ivice platna, to izgleda nemoguće. Zato su u Rusiji veliki samo pisci: sve te reči stvaraju privid beskraja.

Teško je slikati samo ono što vidiš. Pred očima umetnika razapete su mnoge mreže, od navika, očekivanja i predrasuda, tako da ono naslikano na platnu nikad ne odgovara viđenom. Umetnik je nezadovoljan, ali mora da se pomiri sa tim: ja slikam samo senku stvari, a ono što naslikam je samo senka senke.

Ali Ilja Trofimovič Gofman nije se mirio sa tim. On je od studentskih dana bio nastran, uvek je želeo nešto drugo. Kažem, od studentskih dana, jer Ilja Trofimovič je bio normalno dete, isti kao sva druga deca, ni po čemu izuzetan. Onda ga je nešto uhvatilo, Bog će ga znati šta. Upisao je slikarsku školu uz protivljenje roditelja i tamo bio najgori student. Profesori su mu govorili da je došao iz nekog drugog vremena. Slično je mislio i Ilja Trofimovič, samo, za njega je to bila budućnost, za profesore – prošlost.

„Od njih tražim samo tehniku“, govorio mi je Ilja Trofimovič, „Prost zanat, da me nauče da slikam. ne tražim ništa drugo od njih, ni da me promovišu, ni da me podržavaju. Samo da me nauče zanatu i da me ostave na miru. Ali oni to izgleda nisu u stanju.“

Pokušao sam da mu objasnim kako umetnost nije samo zanat, kako je to uzvišena disciplina i da slikar više ima posla sa idejama nego sa oblicima.

„Isto tako, moramo biti odgovorni prema društvu u kom živimo.“

Ilja Trofimovič me nije čak ni pogledao.

„Oni ne razumeju jedno: da sam pravoslavac, ja bih se bavio ikonopisom. Ovako, slikam ono što vidim.“

„Pobogu, Ilja Trofimoviču, ne mislite valjda ozbiljno? Pa to je nešto prevaziđeno. Crkve su muzeji. Oni nisu čuli ni za perspektivu, da ne govorimo o svim onim tokovima koji najavljuju budućnost.“

„Vi nemate pojma o čemu govorite“, rekao je Ilja Trofimovič i otišao. Nisam se naljutio na njega. Imao sam razumevanja za njegov težak karakter i osobenjaštvo. Na neki način sam ga sažaljevao. Pa i poštovao, zašto ne reći: takva količina samouverenosti nije me ostavljala ravnodušnim.

„U redu, budite mrtvi realista, ali vi čak i ne slikate dobro“, rekao mu je jedan profesor u afektu.

„Ja sam tu da služim“, odgovorio je Ilja Trifimovič i prekinuo svaki razgovor.

Govorio je o umetnosti kao služenju. Prezirali smo ga. Zar umetnost nije sloboda?

Inače, nikada se nije svađao sa profesorima. Samo bi rekao nešto svoje i zaćutao. Neku glupost, naprimer, kako umetnost nema odgovornost prema društvu, nego prema istini.

„Ali gde je istina ako ne u društvu, ili makar u nekoj viziji društva, nečemu prema čemu društvo ide“, govorili smo.

„Videćete vi“, rekao je i ponovo zaćutao. To nije zvučalo preteće. čak ni rezignirano: zvučalo je kao prosta istina.

Negde pri kraju studija se oženio.

„Šta je sad sa tvojom gorljivošću? Oženjen si čovek“, provocirali smo ga.

„Zašto? Porodica ne smeta umetnosti. Zašto mislite da bi smetala?“

Mislili smo da je dosadan i da je velika budala. Ja sam se tu malo izdvajao, trudio sam se da imam razumevanja i nisam poricao talenat koji je posedovao, i po meni, tako uludo trošio. Ali, iskreno, Ilja Trofimovič je za sve nas bio stranac.

Onda je došla revolucija, došao je građanski rat, i ja godinama nisam video nikoga sa naše klase.

Zaposlio sam se u Mosfiljmu, i jednog dana, dok sam izlazio iz preduzeća, slučajno sam naleteo na Ilju Trofimoviča. Nije se mnogo promenio, osim što je sada hodao u sasvim iznošenom kaputu i imao izgled provincijalca. Pitao sam ga šta radi, a on je odgovorio da je zaposlen kao nastavnik u nekoj seoskoj školi. To nije loše za Ilju Trofimoviča, pomislio sam.

„Dobra je okolnost da više ne slikate, do materijala je danas teško doći“, rekao sam. On me je pogledao isto onako iskreno iznenađen, kao onda kada smo dovodili u pitanje njegovu sposobnost da pomiri umetnost i brak.

„Zašto? Slikam. A do materijala se zaista teško dolazi. Zbog toga sam i došao u Moskvu.“

„Pomoći ću vam“, rekao sam, možda da se iskupim.

Nabavio sam mu značajnu količinu besplatnog materijala za slikanje: boja, četkica, platana... Ilja Trofimovič je samo rekao:

„Ne znam šta bih bez ovoga.“

Imao je dvoje dece i imali su neka obična ruska imena. Pozvao me je da ga posetim ako budem išao na sever. Nikada to nisam učinio i ne verujem da sam propustio nešto važno.

Za Ilju Trofimoviča čuo sam ponovo tek posle rata. Kod nas u preduzeću kao čistač je radio neki Savenko, doktor fizike i bivši logoraš. Ja sam već bio pred penzijom i nisu mi više davali nikakav posao. Savenko, obrijane glave i rošav, umeo je da skuva odličnu kafu i tako smo nas dvojica počeli da provodimo sve više vremena zajedno. Nije mi pričao o svojoj krivici, ali je voleo da govori o ljudima koje je upoznao. Tako je pomenuo i Ilju Trofimoviča Gofmana. Ničim nisam odao da ga poznajem.

„To je bio najveći slikar koga sam ikada video“, pričao je Savenko. „Vredno je radio i uključili su ga u umetničku sekciju, što mu je verovatno spasilo život, jer je bio slabog zdravlja. Slikao je propagandne plakate i ispisivao parole kad su veliki praznici. Ali uspeo je da zadrži i nešto materijala za sebe, pa je slikao. Slike su mogli da vide samo odabrani. Ja sam bio jedan od njih, zvao me je profesore. Ali onda su se slike raščule i svi su počeli da dolaze da ih vide. Logoraši su voleli te slike.“

„Zašto?“, pitao sam. „Šta mislite da su videli u njima?“

„Ono što su videli oko sebe. Jednostavno, Ilja Trofimovič je slikao samo obične stvari, ljude, prirodu, barake. Slike su izgledale prosto i naivno, čak grubo, ali su nosile nešto. Ljudi nisu bili samo ljudi, drveće drveće, a ograde ograde. Nešto je isijavalo iz svega toga. Ilja Trofimovič je uspeo da naslika ono što što svi mi vidimo ali ne umemo da objasnimo.“

„Ne razumem vas.“

„Uspeo je da pokaže kako stvari nisu samo stvari, i da ništa ne postoji samo od sebe. Uspeo je da upiše neku svetlost u vidljivi svet, da stvarima i ljudima da svrhu. Te slike su nosile jedan pun život i logoraši su to znali. To su bili grubi ili ogrubeli ljudi, ali su znali šta je život. Stajali su goli pred užasom i više nisu imali iluzija.“

„Mislite li da ste nepravedno robijali? Vi lično.“

„Ah, šta je pravda. Kad bih znao šta je pravda, mogao bih da vam odgovorim na to pitanje. Možda je i bilo pravedno, ali ne bih nikom poželeo da prođe ono što sam ja prošao.“

„Šta je bilo sa njim? Sa Iljom Trofimovičem.“

„Uprava logora je saznala za njegove slike. Vratili su ga na fizički rad, u rudnike. To je bio najteži posao. Umro je posle šest meseci. Čudi me da je i toliko izdržao.“

„Šta je bilo sa slikama?“

„Verovatno su spaljene. Šta bi bilo? Ko bi želeo da sačuva slike običnog robijaša, i to nekoga ko je stradao zbog njih? Niko ne bi imao toliko hrabrosti. Ali mislim da ih ne bi ni razumeli. Niko iz uprave. Te slike su mogli da razumeju samo logoraši. Oni koji su bili istrgnuti iz sveta i koji su videli smrt oči u oči. To su bile takve slike. On je umeo da vidi ono iza i da nam pokaže. Plačem i dan danas kada ih se setim.“

„A šta je to iza? Mislite da postoji nešto iza?“, pitao sam. Glas mi je možda bio grublji nego što sam želeo. Savenko se povukao.

„Ja sam samo čistač“, rekao je. „Ne razumem se u to.“

Ubrzo su ga premestili u neko drugo preduzeće i više se nismo videli.

Samo jedna slika Ilje Trofimoviča Gofmana je sačuvana. Sačuvala ga je žena domara škole u kojoj je radio. Slika pokazuje seoski voćnjak, višnjik. Video sam jednom tu sliku, na izložbi seoske umetnosti. Ne znam kako je dospela tamo. Višnjik je izgledao kao suprotstavljen blistavom nebu iznad njega i crnoj zemlji ispod. Bio je u cvatu, i boje su se prelivale od boje snega do boje krvi. Pokret kao da nije postojao, kao da je sve bilo zaleđeno ili začarano, ali ipak tako živo. Kao da nije bilo vremena. Kako to ranije nisam video na njegovim slikama, onima sa studija? Možda svega toga tada nije ni bilo, ali ipak mislim da je razlika u očima posmatrača. Tako se to kaže. Ovu sliku gledam u svojim sedamdesetim. Toliko toga je uza mene i bliži mi se smrt. I ne mogu da kažem: svejedno mi je, prah prahu. Ne mogu. Zašto me ova slika podseća na nešto što sam čitavog života želeo, i na nešto za šta bih voleo da me čeka tamo negde, sa druge strane, kad odem? I zašto mi ova slika stvara potrebu da zagrlim čitav svet...

недеља, 22. новембар 2015.

Priča: ADRIJAN


Vladimir Kolarić

 

ADRIJAN

 

 

„Ko je to?

Mala ruža.

Pa uđi onda, ti mala ružo!“

(Aleksandar Ristović)

 

„Oče, ne idi“, rekao sam mu, ali on se samo osmehnuo, mahnuo mi i nikada ga više nisam video. Nisam razumeo zašto me ostavlja, ne razumem ni sada. Stavljam svoj crveni šal i odlazim u sve duže šetnje. Šetam parkom, grobljima, gde god primaju ovakve kao ja, lutalice. Kad vas jednom ostave, povratka nema. Nemate gde da se vratite, u tome je stvar.

Ja imam stan, imam i posao, ali samo me ovo lutanje ispunjava, samo mi ono znači. Ono je moja sladost i moj krst, sve moje.

Posle, za radnim stolom, crtam ono što vidim. Ne, ja nisam umetnik, samo volim svet. Možda čak isuviše volim svet da bih bio umetnik.

Crtam tu ženu koja voli svoje dete dovoljno da bi ga nahranila i obrisala mu bale, ali nedovoljno da bi trpela njegov plač duže od nekoliko sekundi. Besni, i crtam je tako, dok je nad kolevkom i besni. Ali dete je spokojno, mirno – plakalo je, sad ne plače – spokojno je i mirno, a majka i dalje besni.

To su ti moji crteži. Ili taj stariji čovek iz parka. Kad mu neko ide u susret, hoda teško, svaki korak je podvig, lice mu je izmučeno ali usredsređeno, kao martir sa katoličkih slika. Čim svi odu, kad misli da ga niko ne gleda, on počinje da hoda normalno, lako i uspravno, kao ja ili bilo koji mlađi čovek u parku. Crtam ga u tom prelazu, u tom trenutku prelaska iz bolesti u zdravlje, starosti u mladost, u toj podvojenosti. To je nešto što me zanima.

Kažem, nisam umetnik, umetnost je ozbiljna stvar, ja sam samo jedan nesrećan i napušten čovek, mlad i lep doduše, ali to sve čini još težim. Ne žalim se, govorim o činjenicama. Ponekad mi se čini da sve oko mene živi i buja, ponekad da je sve samo smrt. Ponekad vidim svetlost, ali ne bih o tome. Svetlost u licima...

Nju često viđam na groblju, bledu i tanku, u crnini. U ruci drži brojanice i premeće ih među prstima. Ima neobično duge prste, i lepe, nelakirane nokte. Živi u svom svetu, to telo je njena privremena kuća, možda živi i ovde, u Lionu, moguće je, ja je viđam samo na groblju, ali veliki je Lion, u njemu je mnogo žena i mnogo onih u crnini, i mnogo onih kojima je ovo telo samo privremena kuća.

Jednom čekam da ona ode i stajem na njeno mesto, pred taj grob na kojim se moli, plače u sebi, razgovara, šta već.

 

MATJE  BOGDANOVIC

1938 – 2006

 

To mora da je njen otac, sigurno ju je dobio u poznijim godinama. Poreklom je Sloven, verovatno Poljak, mada, razmišljam, ne mora da znači.

Na grobu uvek gore dve žute voštane sveće.

Ne uspevam da je nacrtam. Mučim se, ali ne umem. Ima tu nešto...

„Ne ličite mi na prosjaka. Treba li vam nešto od mene?“, kaže, primećujući da je pratim. Okreće se i gleda me pravo u oči.

Ne očekujem tako nešto. Kažem:

„Lutam. Sam sam, nemam nikog i prosto lutam.“

„Hajdemo onda na kafu. Ali negde gde ima puno ljudi, što više ljudi. I da me ne pratite više, važi? Ne želim više da vas vidim.“

Sedamo. Ljudi se muvaju. Prilazi mi neka devojčica i zamalo me poliva sokom iz tetrapaka. Ipak, nežan sam prema njoj, milujem je po kosi. Nacrtaću je, ima neke tužne oči.

Ona mi priča kako je to njen otac, da je umro pre šest meseci, i kako u ona svaki dan ide na grob. Uvek pali dve sveće, jednu za sebe, drugu za majku.

„Majka vam je bolesna?“, pitam.

„Nije. Samo, radije ostaje kod kuće.“

„Zašto mi sve ovo pričate?“

„Zato što vas zanima.“

„Zanima me sve što je u vezi sa vama. Samo mi je neobična tolika iskrenost.“

„Nisam iskrena. Govorim činjenice.“

Popila je kafu i usne obrisala salvetom. Salvetu je presavila nekako neobično, u trougao, odložila je na tacnu i poklopila šoljom, da je ne oduva promaja ili neki neoprezan a užurban prolaznik. Ona na sve misli, kažem u sebi, ona je već znala ko sam i pre nego što me je pogledala.

„Moram da idem“, kažem.

„Znači, dogovorili smo se. Nećemo se više videti, zar ne?“

„Ne sviđa mi se to.“

„Navići ćete se.“

„Ja sam Adrijan“, rekao sam.

Ona ništa nije odgovorila, samo me je gledala kako odlazim, kako se probijam kroz gužvu i mašem joj, videla je moj crveni šal.

Sledećeg dana ponovo odlazim na groblje, ali nje nema. Kupujem dve žute voštane sveće i palim ih, na tom crnom mermeru, da gore i mirišu. Kad dođe, znaće da su od mene. To je ionako sve što možemo da uradimo za mrtve. Palim još jednu sveću, u svoje ime. Tako osećam da sam sa nekim, bar na ovaj način.

Kući crtam te tri sveće, one su identične, odgorevaju istom brzinom, samo se plamen u nečemu razlikuje: kod jedne je gotovo srcolik, kod druge izdužen, kod treće – zamalo kružan. Onaj srcoliki je od mene. Nekome da dam svoje srce – to je ono što želim. Ali ne može se. Lion je tako surov i hladan grad. Nosim svoj crveni šal i ne očajavam.

Crveni šal razbija monotoniju. Moj svet se razbija u komadiće. Moj um... Ne, ne ludim. Nekada sam mislio da je sreća poludeti. Danas sam zahvalan za ovo malo razuma što mi je ostalo. Zahvalan kome? To još nisam odlučio.

Zvoni telefon. Ona kaže:

„Ja sam. Htela bih da dođem kod vas. Mogu li?“

„Naravno“, kažem.

Otvaram joj vrata.

„Imate nalepnicu Garfilda na vratima“, kaže.

„Uspomena iz detinjstva. Uvek sam ga voleo.“

Ona ulazi unutra, razgleda.

„Ne sećam se da sam vam dao svoj broj telefona.“

„Ja znam ko ste vi.“

Razgleda moje crteže. Pita me kad ću napraviti izložbu. Ja kažem da nisam slikar i da je to tek onako.

„Vi ste gordi a da to i ne znate. Ovo su lepi crteži.“

„Ja sam napušten.“

„Mislite da to baš sve objašnjava?“

„Objašnjava bar ponešto.“

„Pratila sam vas.“

Ćutim.

„Onda kada ste zapalili sveće. Bila sam iza jednog anđela. Posmatrala sam vas.“

„Zašto?“

„Molim?“
“Zašto?“

„Tako.“

On gleda kroz prozor. Na Lion.

„Oprostila sam mu.“

„Govorite o ocu?“

„Kako ste pogodili?“

„Čitam misli.“

„Znala sam jednu ženu koja je umela da čita misli. To nisu bile misli nego glasovi demona.“

„Samo sam se šalio.“

„I ja.“

„Popićete nešto. Imam...“

„Doći ću ponovo.“

I došla je ponovo, za tačno pet dana. Nigde nisam izlazio, svo to vreme. Ni na posao nisam mogao da idem. Hranu sam naručivao, neka bljutave sendviče i mnogo kafe. Ne znam šta me je bilo. Dobro sam se osećao, sam ovde, u stanu.

„Ko je?“

„Ja sam.“

„Izvolite.“

„Niste se kupali.“

„Molim?“

„Treba da se kupate.“

Onda, gotovo bez prekida:

„On me je silovao kada sam imala dvanaest. Znate, onda kad vam rastu grudi i kad osećate nešto čudno u stomaku, među nogama, svugde.“

„I oprostili ste mu?“

„Moja majka još nije. Muči se.“

„Jeste li ga prijavili zbog toga što je uradio?“

„Gospod je došao da spase grešnike, a ne pravedne.“

„Verujete u te gluposti?“

„Vera izoštrava čula. Tako sam osetila vaš strah. Morala sam da vam priđem.“

„Sigurni ste da nisam prosto lud?“

„Svi smo mi pomalo ludi. Ali to je već otrcana fraza. Volite li fraze?“

„Zavisi.“

„Znate li ovo?“ i zapevala je:

„Ostavi me kao da se nikad nećeš vratiti.

ostavi me, ne pružaj mi nadu,

ostavi me, negde drugo ćemo se voleti,

ostavi me, u nekom drugom gradu.

Ostavi me, kad sve prođe to će mi ostati:

negde daleko, volećemo se, u nekom drugom gradu.“

Suze su joj tekle. Gledala je kroz prozor. U Lion.

„Da li ste nekada pomislili kako je svet zatvor?“

„Zar i to nije samo fraza?“

„Idem“, rekla je.

Ona je samo još jedna namučena duša, razmišljam. Njih dve: ona i majka, majka već načeta mržnjom, bolesna, za nju ništa više ne postoji sem te nepravde koju je doživela. A ona, ćerka, živi u jednom predivnom snu. Pali te sveće, gleda u crni mermer, oprostila je i sad čeka odgovor.

Ona misli da sam to ja. Da sam došao sa nekim ciljem, u njen život, na groblje, u svet možda. Kome je tu gore: njoj, njenoj majci, meni?

Ona kaže:

„Vera izoštrava čula.“

Ja bih voleo da vera nije samo iluzija.

Onda bih mogao da verujem da je moj otac i dalje tamo negde, i da misli na mene. Da me nije ostavio baš zauvek i za sva vremena. Onaj ko je spreman da kaže zauvek, spreman je da poveruje u sve.

„Oče, stvori se ovde preda mnom i poverovaću“, kažem.

Kupujem jednog dana bombonjeru i odlazim kod njih dve. Na vratima piše: Bogdanovic.

„Tebi je lakše. Znaš: tvoj otac je pod onom crnom pločom.“