Vladimir Kolarić
BIĆE
I JEZIK
Postjugoslovenski
popularni mejnstrim, kada je književnost u pitanju, ne predstavlja komercijalni,
nego, a i kako bi drugačije, politički projekat. Srećom, u kolonijalnoj kulturi
i kulturnoj svesti koja dominira ostacima nekadašnje države, odavno je
normalizovan stav po kom su komercijalno i popularno potpuno razdvojeni
fenomeni, odnosno da popularno ne samo da ne podrazumeva, nego da je i poželjno
da nema primarno tržišnu motivaciju.
Popularno se u ovoj
literaturi stoga oslobađa žanrovskih, tipoloških i ikonografskih elemenata
prepoznatljivih za angloameričku, dakle kapitalističku (a kakva bi drugo bila?)
popularnu kulturu, dok se u distribuciji i recepciji negira njen
industrijsko-reproduktivni karakter. Popularna kultura Zapada eksplicitno je
prisutna tek u svetu dela, u meri u kojoj signalizira zapadnjački identitet ili
češće tek čežnju za takvim identitetom određenog broja, najčešće nosećih i za uspostavljanje
pripovedne perspektive ključnih aktera.
Poetičko apstrahovanje i uopštavanje
se stoga umesto na žanrovsko-tipološko-ikonografskim elementima definisanim u
angloameričkoj popularnoj kulturi dvedesetog veka, utemeljuje na modifikovanju
tradicionalnog realističkog narativa, mitologemi „malog čoveka“ i na nečemu što
bi trebalo da bude prepoznatljivi postjugoslovenski „senzibilitet“, ili
"mentalitet" postjugoslovenskog čoveka, kreiran na razmeđu Istoka i Zapada.
Kako nije i ne može
biti definisana nacionalno, literatura postjugoslovenskog popularnog mejnstrima
nije definisana ni jezički, pošto to u kontekstu bujanja od zapadnih centara
moći podržanih i usmerenih jezičkih nacionalizama i separatizama, ne bi bilo
politički korektno. Upravo stoga, ona je definisana pomenutim senzibilitetom,
odnosno kolonijalnim konstruktom čiji je cilj dezaktiviranje stvaralačkih
potencijala bivših jugoslovenskih naroda, pa time i buđenje njihovog, uvek
pretećeg, političkog subjektiviteta.
Između bauka komunizma
i bauka nacionalizma, a u svrhu negiranja same mogućnosti stvaranja neke nove
nacionalne ili nadnacionalne ideologije (ili ideologija), postjugoslovenska,
takozvana regionalna kulturna mašinerija stvara kolonijalnu simulaciju kulturno-umetničke,
ali i ideološko-političke proizvodnje.
Američki
imperijalno-planetaristički i evropski birokratsko-sekularistički
kolonijalizam, a na iskustvima projekta očuvanja jugoslovenskog jedinstva iz
80-ih godina 20-og veka (sa osloncem na BiH kao na geografsko i simboličko središte
bivše države), na našim prostorima stvara jednog kulturno-ideološkog Frankenštajna,
čiji je cilj, umnogome uostalom samoskrivljena i samoželjena, kulturno-politička
pasivizacija. Nezrelost i strah se kao i uvek skupo plaćaju, pa u literaturi i
umetnosti umesto stvaralaca imamo birokrate, umesto ličnosti pione, a umesto
likova i priča slogane i pošalice.
Ideološki motivisana literatura
neminovno reprodukuje isključivo kolektivna a ne lična iskustva, a kako bazično
kolektivistički karakter postjugoslovenskog popularnog mejnstrima ne bi dobio
nacionalni/nacionalistički predznak (a o
internacionalnom da ne govorimo, jer to više ne sme ni da se pomene), njen
medij postaje „mali čovek“, i to mali čovek „ovih prostora“, „između Istoka i
Zapada“. Spoj Andrića, Praške škole i, recimo, Crvene jabuke, za sada stvara konglomerat
kojim se sasvim uspešno opslužuje postojeći poredak.
Miljenko Jergović je u
ovom kontekstu tek viđenija vedeta ove zaglupljujuće mitomanije, a „Buick Rivera“
tek jedan, možda i ne najtipičniji njen primer. Ovde stoga i nije bila reč o
njemu, već o onome čega je reprezent. O onome čijim jezikom govori i čijim se
bićem služi.