Vladimir Kolarić
TUŽNI
TROPI
„Falesa bi mogla da
bude raj mornara, ako takvog mesta uopšte ima, a šteta bi bilo da ga nema!“
Falesa je egzotika, san onih koji putuju, a mornar je belac, ali ne potpuno ni
belac, nego belac u tranziciji. Egzotika je drugačiji susret sa svetom. Belci i
oni koji to nisu jedni za druge su kao deca, od kojih svako veruje samo svojim
pričama. Biti belac ni za njega samog ni za druge nije više toliko pitanje ni
boje kože ni kulture-civilizacije, nego moći. Ali, kao što rekosmo, mornar je i
u tom pogledu belac u tranziciji.
U „Obali Falese“
Roberta Luisa Stivensona (LOM, Beograd, 2009, prevod Flavio Rigonat) taj
drugačiji susret je propraćen drugačijim jezikom, i nekim drugačijim etosom, i
drugačijom religioznošću koja je pre proizvod egzistencijalne nužnosti nego
sinkretizma. Jer mi bismo kad i gde god da idemo, da činimo šta nam je volja i
da svuda važe naši zakoni; ali život nas demantuje, svet postavlja zid, koji ne
možemo preskočiti ni zanemariti – ipak, moramo nešto sa tim zidom.
Najpre, ne smemo
pristati na obmanu, na lažne prikaze, mada smo već samim ulaskom u prostor
egzotizma već napola spremni na odustajanje od svega što jesmo, da bismo navodno
saznali ko smo zapravo. Egzotizam je bekstvo, a kad smo već napravili takav izbor,
da li smo uopšte spremni na nešto što ne bi bila (samo)obmana? Ipak, svest o
sopstvenoj telesnosti i pojedinačnosti, o sebi kao „ja“, poslednja je brana pred
potpunim posustajanjem pred magijom, pred kovitlacom raščovečenja i rastelovljenja.
Egzotizam je stoga jeftina zamena za ekstatiku, a kada mu se potpuno predamo kao
da može da nas spase još samo puška u jednoj a sveta knjiga u drugoj ruci. A to
je žalostan ishod. Viltšira, junaka Stivensonove „Falese“ iznad svega spasava
ljubav – Uma je za njega ipak osoba, ona kojoj nešto duguje i koja ima ime, a
ne egzotizam, ne fantazma. Viltšira makar nakratko spasava konkretnost, a ne
apstrakcija ostrvske magije ili globalnog tržišta, tada u cvetajućem usponu.
Istok i Zapad, Sever i
Jug – to je metafizika i magija, i uvek je bilo. Ja i ti, i ono nešto
(onaj-Onaj) između nas, to je oduvek bila jedina prava stvarnost, istinita
realnost, ono sa čim u dodiru i susretu uopšte i živimo.
Нема коментара:
Постави коментар