Vladimir Kolarić
MALO
ORIJENT, MALO LUDILO
Jalove rasprave o tome
čemu pisanje u ova oskudna vremena, najsmislenije se prekraćuju samim pisanjem.
Izgleda da je naš problem sa pisanjem, i umetnošću uopšte, sa njegovom svrhom,
smislom i „mogućnošću“, zapravo naš problem sa svetom, odnosno sa određenjem
onoga što bi bio „predmet“ pisanja. Svojom pozicijom u odnosu na taj „predmet“
i „udaljenošću“ od njega svaki pisac ocrtava i definiše horizinte svog pisanja,
kao konačne „tačke pogleda“ kojima se definiše kako šta je za pisca taj svet,
tako i šta bi on sa tim svetom, ako bi uopšte nešto.
Nefikcionalna,
romansirano-reportažna proza poljske autorke Margo Rejmer „Bukurešt: prašina i
krv“ (Levo krilo, Beograd, 2015, prevod Mila Gavrilović) zaista ima karakter
spisateljskog odmeravanja sa svetom, oprobavanja sveta pisanjem, one potrage za
„predmetom“ i horizontima kojoj pisac traga za svojim kako spisateljskim tako i
ličnim identitetom. Iako svoju posmatračku i elaboracijsku poziciju konstruiše
pre kao „evropsku“ nego kao poljsku, primarni identitet autorskog glasa u ovoj
prozi je subjektivni, čak – reći ćemo – lični. Proza nema karakter puke
opservacije, te se subjektivnost ne svodi na pozitivističko-empiričku
apstrakciju, već u svoj poetički korpus uključuje i literarno i medijski
posredovane sadržaje, svedočenja, istorijske i mitopoetičke naracije. U tom
smislu, ova knjiga može biti smatrana reprezentativnim primerom „litarature svedočenja“,
kao jednog od imena za nefikcionalnu umetničku književnost koja počiva na
polaritetu između činjenica (dokumentarnosti, faction) i fikcije. Ovde ulogu fikcije, odnosno poetsko-estetskog
preoblikovanja dokumentarne građe, igra najpre pomenuta subjektivnost, kao i
narativizacija, sa naglašenom dijahronom slojevitošću.
Za „zapadnjaka“ ono što
konstruiše kao „Istok“ može imati ulogu plena i odmora ratniku. Za pisca koji
sebe kontruiše kao zapadnjaka ovakav istok ulogu plena igra čulnošću, a odmora
ratnika makar i nevoljnim otklonom u odnosu na paradigmu „totalitarnog i
kapitalističkog velegrada“, kao fantazme „Zapada“ u očima njegovih kritičara.
I tu se negde krije i ono što je najveća vrednost proze Margo Rejmer, a koja se
tiče tradicije najdubljih pokušaja da se odredi i imenuje ta nikada jasno
odrediva „razlika“ evropskog istoka i evropskog zapada, kao razlika između dva
jednako neodređena i neodrediva kulturno-civilizacijska entiteta. A ona se tiče
ne toliko odnosa prema životu, nego prema telu, telesnosti i smrti, odnosno
doživljaja i iskustva života koji telo, telesnost i smrt ne isključuju, koji je bez
tela, telesnosti i smrti nezamisliv i neodrživ. To je ta istovremena privlačnost i
odbojnost Bukurešta, njegova lepota i ružnoća, njegova "prašina i krv", uzrok one „čežnje“ koja motiviše
već i samo pisanje.
Margo Rejmer se u
osnovi vešto nosi sa ograničenjima sopstvene spisateljke i identitetske
pozicije i iskušenju „projektno-fondovskog“ i time ideološkog pogledu na „jugoistočnu
Evropu“ i „Balkan“, suprotstavlja pogled pisca, čuvajući koliko dostojanstvo i
integritet „predmeta“, toliko i čitaoca, ali i što je najvažnije, sebe same,
sopstvene stvaralačke ličnosti.
Нема коментара:
Постави коментар