уторак, 15. децембар 2015.

MARGO REJMER : Bukurešt - prašina i krv


Vladimir Kolarić

 

MALO ORIJENT, MALO LUDILO

 

Jalove rasprave o tome čemu pisanje u ova oskudna vremena, najsmislenije se prekraćuju samim pisanjem. Izgleda da je naš problem sa pisanjem, i umetnošću uopšte, sa njegovom svrhom, smislom i „mogućnošću“, zapravo naš problem sa svetom, odnosno sa određenjem onoga što bi bio „predmet“ pisanja. Svojom pozicijom u odnosu na taj „predmet“ i „udaljenošću“ od njega svaki pisac ocrtava i definiše horizinte svog pisanja, kao konačne „tačke pogleda“ kojima se definiše kako šta je za pisca taj svet, tako i šta bi on sa tim svetom, ako bi uopšte nešto.

Nefikcionalna, romansirano-reportažna proza poljske autorke Margo Rejmer „Bukurešt: prašina i krv“ (Levo krilo, Beograd, 2015, prevod Mila Gavrilović) zaista ima karakter spisateljskog odmeravanja sa svetom, oprobavanja sveta pisanjem, one potrage za „predmetom“ i horizontima kojoj pisac traga za svojim kako spisateljskim tako i ličnim identitetom. Iako svoju posmatračku i elaboracijsku poziciju konstruiše pre kao „evropsku“ nego kao poljsku, primarni identitet autorskog glasa u ovoj prozi je subjektivni, čak – reći ćemo – lični. Proza nema karakter puke opservacije, te se subjektivnost ne svodi na pozitivističko-empiričku apstrakciju, već u svoj poetički korpus uključuje i literarno i medijski posredovane sadržaje, svedočenja, istorijske i mitopoetičke naracije. U tom smislu, ova knjiga može biti smatrana reprezentativnim primerom „litarature svedočenja“, kao jednog od imena za nefikcionalnu umetničku književnost koja počiva na polaritetu između činjenica (dokumentarnosti, faction) i fikcije. Ovde ulogu fikcije, odnosno poetsko-estetskog preoblikovanja dokumentarne građe, igra najpre pomenuta subjektivnost, kao i narativizacija, sa naglašenom dijahronom slojevitošću.

Za „zapadnjaka“ ono što konstruiše kao „Istok“ može imati ulogu plena i odmora ratniku. Za pisca koji sebe kontruiše kao zapadnjaka ovakav istok ulogu plena igra čulnošću, a odmora ratnika makar i nevoljnim otklonom u odnosu na paradigmu „totalitarnog i kapitalističkog velegrada“, kao fantazme „Zapada“ u očima njegovih kritičara. I tu se negde krije i ono što je najveća vrednost proze Margo Rejmer, a koja se tiče tradicije najdubljih pokušaja da se odredi i imenuje ta nikada jasno odrediva „razlika“ evropskog istoka i evropskog zapada, kao razlika između dva jednako neodređena i neodrediva kulturno-civilizacijska entiteta. A ona se tiče ne toliko odnosa prema životu, nego prema telu, telesnosti i smrti, odnosno doživljaja i iskustva života koji telo, telesnost i smrt ne isključuju, koji je bez tela, telesnosti i smrti nezamisliv i neodrživ. To je ta istovremena privlačnost i odbojnost Bukurešta, njegova lepota i ružnoća, njegova "prašina i krv", uzrok one „čežnje“ koja motiviše već i samo pisanje.

Margo Rejmer se u osnovi vešto nosi sa ograničenjima sopstvene spisateljke i identitetske pozicije i iskušenju „projektno-fondovskog“ i time ideološkog pogledu na „jugoistočnu Evropu“ i „Balkan“, suprotstavlja pogled pisca, čuvajući koliko dostojanstvo i integritet „predmeta“, toliko i čitaoca, ali i što je najvažnije, sebe same, sopstvene stvaralačke ličnosti.

 

 

Нема коментара:

Постави коментар