четвртак, 29. октобар 2015.

AGATA KRISTI : PUTNIK ZA FRANKFURT


Владимир Коларић

 

ПРОТИВ СТРАХА, МРЖЊЕ И НАСИЉА

 

 
Мој отац је био један од оних људи које је немогуће хипнотисати. Поред тога, био је најбољи аналитичар и антиципатор политичких прилика за кога знам. Управо такав један тип, отпоран на опсене, Агата Кристи у свом позном и по сопственим речима „екстравагантном“ роману „Путник за Франкфурт“ (Младинска књига, Београд, 2008, превод Предраг Урошевић; Passenger to Franfurt, 1970) поставља као брану једном хаотичном свету, и као наду да се очува макар нешто од оног што вреди чувати.

У овом роману из 1970-е, Агата се експлицитније него раније разоткрива као један од малобројних послератних „неверника“, попут на пример Јонеска или Хичкока, спремних да се храбро опиру масовним у основи миленаристичким заносима, под претњом да тиме жртвују додуше не више живот као у ранијим тоталитаризмима, не чак ни економски опстанак, али симболички статус као припадника „здраве“ културне елите сигурно.

Наравно, ако и није прихватила револуцију, Агата се не може сматрати ни баштиником конзервативно револуционарне традиције, па се извори њеног конзервативизма могу тражити пре у здравој скепси антрополошког реализма. Ни овај њен роман свакако није никакав библија конзервативизма, већ изношење карата на сто, са циљем да се јасно проговори о сопственим сазнањима и уверењима, и то сазнањима која се тичу неких од најтемељнијих историјских, друштвених и културних процеса савременог света, а који се сагледавају у светлу „тајне безакоња“. У том смислу, о ауторкиној позицији се овде може говорити и као о спознајном (епистемолошком) реализму.

Увод у овај роман представља (ауто)поетичко сведочанство од врхунског значаја. Поетичка тријада идеја-ликови-позорница (позадина) и одређивање самог романа као фантазије услед медијски посредоване конструкције „позорнице“, од великог је теоријског значаја, не само у контексту проучавања дела Агате Кристи. Јер стара а све агресивније потирана истина поетике је како посредовање није обавезно, и најчешће није уопште, застор који прикрива предмет који се жели видети, већ пре увеличавајуће стакло, помагало које  је човек створио себи на корист, а Господу на служење. Најзад, у истом том уводу, Агата своју поетику одређује као „писање о Господу“ и то је најрадикалнија и у данашњем контексту најхрабрија дефиниција књижевности која би се могла замислити. А пишемо о Господу сведочећи и Његовом делу и верујући у смисао тог и таквог писања, као смисао сваког писања уопште. А да бисмо било шта од тога (у)радили, морамо се најпре ослободити страха.

уторак, 27. октобар 2015.

AGATA KRISTI : UOČI SVIH SVETIH


Vladimir Kolarić

 

UBISTVO KAO METAFORA

 

 
Logika uređuje našu percepciju i spoznaju sveta, a mnogi bi voleli da logika nekako uređuje i svet. Tako što otkriva skrivenu logiku samog sveta ili pronalazi apstraktni princip koji poziva na akciju i pomaže uređenju sveta.

Kako god bilo, postoje razne logike, i u tom smislu je pozni roman Agate Kristi „Uoči svih svetih“ (Mladinska knjiga, Beograd, 2008, prevod Goran Kapetanović; Hallowe’en Party, 1969) prava epistemološka enciklopedija, ili makar kompendijum. Postoji sholastička logika kojoj nije potreban nikakav spoljašnji (čulni - informacioni ili nadražajni) podsticaj, ili ona kojoj je takav podsticaj neophodan, ali tek kao okidač. To je detektivska logika Herkula Poaroa, koju ne zanimaju činjenice nego razlozi i motivacije, a naspram nje je policijska logika, koju zanimaju upravo činjenice i procedure. Iako psihološka u osnovi, detektivska logika je zasnovana na težnji za pravdom, a ne tek za spoznajom psiholoških realnosti i (iz)lečenjem. Tu je naravno i pravna logika, uvek sa osloncem na zakon, kao i čitav niz logika koji tragaju za rešenjem čini se nerešivog ambigviteta između milosrđa i zakona. Još su tu neke logika, naučna, na primer, koja traga za obrascima, invarijantnim strukturama u svetu prirode i kulture (sve do gena i ideologije „zlatnog preseka“), ali i umetnička, i to kao ona koja teži pre svega istini ili ona koja teži pre svega lepoti, a i jedna i druga, mada različitim intenzitetom, tvrde da teže ka dobru, makar ono za njih značilo i tek divljenje sopstvenom odrazu u ogledalu. Obe preobražavaju svet, ali jedna fikcionalno, na održavanju ravnoteže između verovatnog i mogućeg, a druga  pre simulacijski, poigravajući se polaritetom između prirodnog i veštačkog, činjeničnog i fiktivnog.

A sve ove logike oživljavaju,  iskaču u prvi plan, komešaju se upravo u vremenu kada se svet ubrzano menja, i kada postoji opšti konsenzus o tome, kada više nema prostora toliko za intuiciju, koliko za imperativ hitne potrage za konkretnim i operativnim rešenjima. A te društvene promene, pored opšte i već institucionalizovane percepcije o krizi vrednosti, aktuelizuju se i kroz spoznajni i moralni relativizam, krizu institucionalnog legitimiteta i saglasnosti sposobne da normalizuje legalističke konstrukte, kao i rastakanje do tada utvrđenih granica između zabranjenog i dopuštenog, dobra i zla, normalnosti i ludila. Nova logika, za kojom se očajnički traga, trebalo bi da formuliše i legitimiše nove kriterijume i da zasnuje nove paradigme, a koje će u osnovi uvek biti pre svega vrednosno-identitetske, dakle ideološke. U tom smislu je zanimljivo kako ova knjiga najavljuje i daje epistemološke pretpostavke za promenu težišta kriminalističke literature od kognitivno-umetničkog modela detekcije ka modelu forenzike.

Ovaj roman velike spisateljice, nastao u uzavreloj atmosferi 1968. godine, na genijalan način anticipira i definiše tekuće procese i odgovara na najurgentniji zahtev svog vremena, a koji to ostaje do danas. Kako da se sve, ali baš sve na svetu promeni, a da se ne završi apsolutnom katastrofom, koja bi dovela do brisanja ne samo života ili makar „svesnog“ života, nego i samog ljudskog lika? Šta u toj sveopštoj promeni mora da ostane neprikosnoveno, neukaljano i čisto, šta je to, dakle, što i uprkos svim promenama čini da za sebe i dalje možemo da kažemo da smo to mi, makar se više i ne prepoznavali u ogledalu ili u našim krnjim, ocvalim i zakržljalim mozgovima, nesposobnima čini se da materijalno-energetski podrže bilo koju drugu logiku osim one koju sada imamo, kao logiku smrti i nasilja? Pa, eto, ako je ova knjiga već i samo poziv, i to je dosta. Ipak, kao svako veliko umetničko delo, ona je i, makar u neznatnoj meri, nešto više od toga, a nešto što svakako ima veze sa nekom energijom i nekim intenzitetom, pa time i nekim preobražajem. Treba čitati... I treba pomoći čoveku.

субота, 24. октобар 2015.

AMANET (Nemanja Ćipranić, 2015)


Vladimir Kolarić

 

ELITA UBICA

 

Autori „Amaneta“ pravilno uočavaju da je problem današnjeg društva gotovo po pravilu problem elite ili čak problem sa elitom, odnosno odnosa koji treba uspostaviti prema etabliranim i kodiranim oblicima (ponovo) probuđene klasne svesti. A da je opet, etički gledano, problem elite u osnovi problem izdaje, pa time i problem svih nas, jer smo svi mi itekako spremni na izdaju svakog, makar i najbližeg, makar i ni zbog čega. Svet u kome više, kako reče neko od likova Agate Kristi, ne postoje neprijatelji, nema ni svojih heroja, pa se u građanskom društvu rascep premešta u porodicu; sada, međutim, sa raspadom građanskog društva i (re)feudalizacijom, rascep se ponovo vraća na (makar i pseudo) hijerarhijsku ravan, te porodični rascep više nije izazavan samo prisilnim autoritetom simbolizovanim ulogom oca, nego je i on u osnovi klasni, a „otac“ (ili onaj koji ga simbolički dublira) više ne vlada samo silom zakona i nad telima i svešću, već atakuje i na same najdublje genetske osnove bića „drugog“, na najdublje osnove njegovog identiteta. Klasni sukob napokon postaje ono što je u osnovi uvek, makar i implicitno, bio – ontološki.

I u tome se ovaj film obraća dobrim aktuelnim uzorima, možda najboljim, u savremenoj beneluks-skandinavskoj filmskoj i televizijskoj produkciji, koja spajajući popularne sa artističkim izražajnim kodovima, gotovo opsesivno tretira navedena pitanja: pitanja moći i elite, i to moći kroz prizmu elite.

Iako ne bez osmišljenosti i skrupuloznosti u izboru saradnika, uključujući i glumačku podelu, film Nemanje Ćipranića za razliku od svojih srećno odabranih uzora (a ne treba se stideti uzora, i toga da se imaju uzori, to rade samo diletanti), posrće na onoj najvažnijoj, dramaturškoj i konceptualnoj ravni, koja je zapravo jedna te ista, kada razumemo (a konačno moramo razumeti), da su dramaturgija i filosofija jednog filma jedno te isto. Narativni i dramski (sistemski i strukturalni, dakle) deficit, a za to je „Amanet“ dobar primer, je ujedno i logički, odnosno deficit na planu misli i ideje, a samim tim i na planu smisla.

Ipak, ne treba prevideti jedan autentično filmski supstrat „Amaneta“, jedan, ali koji će više nego bilo šta drugo čuvati ovaj film od zaborava. A za njega je zaslužna Marija Vicković, ali i reditelj koji je ciljano ili ne (verovatno ne, ali nikad se ne zna, poetički proces je čudo) dopustio Mariji Vicković da proguta ostatak filma, i iz njega izvuče makar delić onoga, a nije tome toliko puno falilo, što je mogao i morao biti ovaj film u celini. Činjenica da Marija Vicković nije vodeća zvezda srpskog filma, dovoljno govori o srpskom filmu, toliko da je na granici da izgovori i (da li retoričko?) pitanje da li srpski film uopšte postoji. Jer ne prave filmove mafija i policija, filmove prave zvezde. Mrak filmova nije mrak crnih lista, već mrak koji dopušta zvezdama da sinu, i time i sam postaje jedna velika zvezda, posle čega sve ostalo, svaka sitna ljudska sujeta i još sitnija izdaja, prestaje da ima bilo kakvu važnost. E, to nam treba.

петак, 23. октобар 2015.

KONSTANTIN LEONTJEV na Radio Beogradu

27. октобар - уторак
ДРАМА (Радио Београд 3 - 23. 27 h)
 
Константин Леонтјев: ДЕТЕ ДУШЕ (Премијера)
 
Кратак садржај: Старији брачни пар без деце усваја бебу под тајанственим околностима, које ће се делимично расветлити тек кад младић постане пунолетан. Младићева потрага за идентитетом поприма карактер како епске тако и духовне пустоловине. Ова повест настала је по мотивима балканских народних прича и спада у најважнија дела Константина Леонтјева, значајног руског писца и филозофа из 19. века.
 
Улоге тумаче: Синиша Убовић, Владан Живковић, Снежана Ковачев, Радован Миљанић, Небојша Кундачина, Миодраг Милованов, Дубравко Јовановић и Маја Колунџија.
 
Драматизација: Владимир Коларић
Превод: Душко Паунковић
Лектор: Наташа Шуљагић
Музички сарадник: Драган Митрић
Тон-мајстор: Зоран Узелац
Режија: Зоран Рангелов  

понедељак, 19. октобар 2015.

PITAGORA I HIPERBOREJAC na HYPERBOREA

Jedna od mojih najznačajnijih priča, aktuelnija nego ikad, od sada se može u celini pročitati i na odličnom art blogazinu HYPERBOREA:

http://hiperboreja.blogspot.rs/2015/10/pitagora-i-hiperborejac-vladimir-kolaric.html

Priča je u elektronskom obliku objavljena najpre na omiljenom mi sajtu ART ANIMA:

http://www.art-anima.com/c11-price/vladimir-kolaric-pitagora-i-hiperborejac

dok je prvo objavljivanje bilo štampano, u zborniku
NEVIDBOG, uredio Dragić Rabrenović, Bijelo Polje, CG, 2013.

ALEKSANDAR ŽIKIĆ: MESTO U MEĆAVI - Priča o Milanu Mladenoviću


Vladimir Kolarić

 

ŽIVOT DUHA
 
 

 

Činjenica je da se fenomen „Ekatarine Velike“ već odavno aktualizovao kao obrazac, sa tendencijom da preraste u paradigmu. Uopštavanje na nivo obrasca dobrim delom je rezultat receptivnog i interpretativnog intenziteta, merljivog samo sa onim čiji je predmet „Bijelo dugme“, u opoziciji sa kojim se i konstruiše. Težnja ka paradigmatizaciji je velikim delom politički motivisana, što celom procesu pridaje draž kontroverze.

Knjiga Aleksandra Žikića „Mesto u mećavi: Priča o Milanu Mladenoviću“ (Laguna, Beograd, 2014) u prvi plan stavlja interpretaciju, a ne naraciju, i njen predmet su pre svega ličnost i poiesis. Sistem vrednosti koji ova knjiga afirmiše počiva pre svega na određenom shvatanju ličnosti čija se autonomnost zasniva i potvrđuje samospoznajom i samorazvojem.

Pored afirmisanja jednog pozitivno formulisanog sistema vrednosti, ova knjiga je unutar tekuće srpske produkcije, bez obzira na žanr, izuzetna i po izrazitoj kultivisanosti i osećaju za formu, od nivoa u srpskom pisanju retko izgrađene jezičke fraze, preko formiranja pasusa, do strukture celine.

I pored izvesnih nepotrebnih ponavljanja, reverzija („kao što smo videli“, „kao što ćemo videti“), ponekog preopširnog citata koji remeti sklad izlaganja i ritam celine, kao i previše prostora datom svedocima čiji su spoznajni doprinos i ton izlaganja neadekvatni ovoj, rekosmo, veoma kultivisano uobličenoj knjizi (pri čemu pre svega mislim na Đuleta Van Goga, i donekle Mihajla Pantića), „Mesto u mećavi“ ostaje značajan doprinos pisanju na srpskom jeziku. Ako je ova knjiga uopšte „o nečemu“, ona je o duhu, kako onom za kojim autor traga u ličnosti koju predstavlja, tako i onom o kom svedoči sama ova knjiga, svojom uzornom „uobličenošću“. Izvesna doza „urbanog“, tipično beogradskog snobizma, posebno pri tretmanu takozvane „sarajevske scene“ takođe ne bi trebalo da bude uzeta kao mana, već kao, uostalom legitiman (a u skladu sa zastupanim sistemom vrednosti i dosledan), poetički i estetički, pa i ideološki izbor. Kultivisanost i jeste ponajviše u tome da se izbor prihvati kao izbor, a da mera svih mera bude ličnost, a ne bilo kakav obezličeni, a samim tim i obezduhovljeni, u osnovi ideološki, apriorizam. Pisanje stoga najpre i treba da bude uviđanje, a ne propisivanje.

понедељак, 12. октобар 2015.

ALEKSANDAR TORIK : DIMKA


Владимир Коларић

 

ЂАВОЛИ У ЊОЈ

 

Протојереј Александар Торик представља једног од тржишно успешнијих писаца популарне православне књижевности у савременој Русији. Његов роман „Флавијан“ је постигао леп успех и у Србији, после чега је објављено још неколико његових наставака и других романа овог аутора. Ова чињеница детектује постојање потребе за овом врстом литературе на српском тржишту, што би издавачи свакако требало да имају на уму. Културализација, популаризација и „наратизација“ погледа на свет и вредносног система који одређујемо као хришћански сасвим је разумљива и прихватљива у данашњем друштву.

Такође, далеко је од спорног и наменски карактер овакве литературе, конкретно нешто скорије код нас издатог романа Александра Торика „Димка“ (Манастир Свете Тројице, Беле Воде код Љубовије, Удружење „Флавијан“, Љубовија, Београд, 2014, превод Радмила Максимовић), који се обраћа претежно тинејџерској публици. Илустративност, типизација и наративно-сижејна схематизација битно ограничавају књижевни квалитет штива ове врсте, али то не мора бити најбитнији критеријум једне, како рекосмо, наменске литературе.

Али ипак, проблем постоји, и то пре свега, рекао бих, у домену комуникације, конкретно у механичком преузимању комуникативног обрасца заснованог на покровитељском и сентименталном ставу према како читаоцу, тако и ликовима. О замени комуникације манипулацијом сведочи и моделирање света у ком се главна опасност на лексичком плану детектује појавом англицизама, на фигуративном реферисањем на  елементе западне популарне културе, а на наративно-карактеролошком појавом „странаца“, претежно азијата и Јевреја, са све „немачком“ профилацијом „лика“ ђавола. Опсег „позитивних“ ликова такође је одређен врло експлицитно: то су они који су „наши“.

Жалосно је да се истина радосне вести сведочи овако непримереним средствима, и да се аутор, неспорно талентован за писање популарне литературе ниског (илустративног) стила определио за пропагандно-идеолошку логику, уместо мисионарско-тржишне, што би свакако дало знатно боље разултате.

Изузетно лош превод на српски језик, са још лошијим „примедбама преводиоца“, додатно квари утисак о овом неуспелом примеру популарне и декларативно православне литературе.

недеља, 11. октобар 2015.

LAVKRAFT na Radio Beogradu

U utorak, 13. 10. 2015, na Drugom programu Radio Beograda (Dramski program, serija Paukova mreža) od 18. 32 h biće premijera radio drame prema pripovetci klasika horor literature H. F. Lavkrafta "Pikmenov model", u mojoj dramatizaciji i režiji Zorana Rangelova.
Radi se o jednoj od tehnički najbolje napisanih priča ovog autora koja se prosto nudi adaptaciji za neki "dramski" medij. Lavkraft je do sada samo jednom bio adaptiran u okviru Dramskog programa Radio Bg: "Slučaj Č. D. Vorda", 1991. godine. S obzirom na aktuelni povratak izvornom konceptu serije Paukova mreža, čekaju nas i druge kvalitetno napisane radio adaptacije klasika i značajnih autora fantastike, horora, kriminalističke i detektivske literature.

H. F. LAVKRAFT : PIKMENOV MODEL
PREMIJERA utorak, 13. 10. u 18. 32, Drugi program Radio Beograda
dramatizacija Vladimir Kolarić
režija Zoran Rangelov
prevod Aleksandar B. Nedeljković
uloge Nebojša Kundačina, Miodrag Milovanov, Branislav Platiša, Radomir Miljanić
muzički saradnik Marija Ćirić
urednik Olivera Kolarić

субота, 10. октобар 2015.

KSENIJA ATANASIJEVIĆ: Etika feminizma


Vladimir Kolarić

 

PROTIV SVETA

 

Postoje različiti feminizmi i pacifizmi, pa tako i oni sistemski, koji opslužuju sistem i donose provilegije njihovim zastupnicama/zastupnicima. Ali postoje feminizmi i pacifizmi koji su, pored hriščanstva, najveći izazov svetu, a čiji zastupnici stradavaju.

U osnovi se ovde radi o izbori kriterijuma i temelja na osnovu kojih neko formira svoj pogled i svoj stav, dakle pre svega o ontološkim i etičkim utemeljenjem sopstvenog uverenja.

Ksenija Atanasijević („Etika feminizma“, priredila Ljiljana Vuletić, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2008) je svoj feminizam nadziđivala nad dubokim ontološkim i etičkim temeljima, i to onim koji počivaju na „verovanju u neprikosnovenost ličnosti, u njeno apsolutno pravo na slobodu i obezbeđivanje svih potreba za njeno razvijanje“. Naravno, insistiranje na izgradnji društva u kom će „svim članovima biti zagarantovana ekonomska bezbednost i individualna sloboda“, za ovu filosofkinju je neraskidivo od podviga prevazilaženja egoizma i time od „opredeljivanja za širokogrudost, pravičnost i samislost“, osnosno „saosećanje i simpatiju“.

Za Kseniju Atanasijević ideologija feminizma je „visoko idealistička“, jer „računa sa onim što je najblagorodnije u čoveku“, gde se pod idealizmom ne podrazumeva toliko metafizička koncepcija koliko jedan antropološki i društveni (svakako i politički) utopizam, ali ne apstraktni utopizam zasnovan na spekulaciji i (milenarističkim) projekcijama, nego onaj, kako god za nazvali, zasnovan na mogućnostima.

Kao i feminizam, i pacifizam ima svoju ontologiju i svoju matafiziku, i one se zasnivaju na stavu „da sva živa bića imaju jednu, nerazorivu i večnu suštinu“. Insistiranjem ne neprikosnovenosti svakog ljudskog bića (ali i svakog živog bića), feminizam se približava i gotovo stapa sa pacifizmom, što se najpre ogleda u njegovoj tendenciji da „živo radi na unapređivanju čitavog čovečanstva, izgrađujući, tako reći, jednu novu etičku doktrinu. On time dela na postizanju jednoga boljega i plemenitijega odnosa među ljudima koji će isključiti svako fizičko i moralno zloupotrebljavanje drugoga“.

Ovaj i ovakav utopizam je najopasniji za svaki poredak i sistem tlačenja i kao takav najopasniji „neprijatelj svetu“. I, a to je opet opasna ideja, ovakav utopizam je neposredno povezan sa „jedinim novim na svetu“ i njegovom „radosnom vešću“, čega je i Ksenija Atanasijević bila duboko svesna: „I zato će njegov bogoobdareni moral, ponorno misaon i nezaustavno samilostan, ostati ljudima najsigurnije utočište i odmorište i onda, kad se sva gorda i nadmena tkanja apstraktnog i racionalnog umovanja, od prvog do poslednjeg, sparuše i obesnaže, kao bespomoćno jalova. Hristovim moralom tešiće se uvek čovek, i njime opčinjen, nalaziće izlaza svojim unutrašnjim agonijama i onda kad na svoja grčevita nasušna pitanja ne dobije nikakav zadovoljavajući odgovor ni od jednog od njih, koji su proglašeni, kratkovečno, i samo nominalno, za careve ovozemaljske misli“.

субота, 3. октобар 2015.

Priča: RUPA

Jedna meni izuzetno draga priča, posvećena mom starijem sinu. Emitovana je 2007. na Prvom programu Radio Beograda.


Vladimir Kolarić


 
RUPA

 

 

 
Odrasli smo istog dana, moj tata i ja.

„Tata, požuri“, doviknuo sam mu.

„Evo, odmah“, rekao je tata i potrčao. Vukao je taj teški crveni ranac sa sobom.

Čekala su nas jezera i beli vrhovi. Radovao sam se: ovo je prvi put posle dugog vremena da izađem iz grada.

„Ono na vrhovima, šta je to, je li to šećer?“, pitao sam ga, moj tata nosi naočare i sve zna.

„To je lepota“, rekao mi je tata.

„Zar lepota može da se dohvati?“, pitao sam.

„Hajde da probamo.“

Znao sam da se tata šali, ali prihvatio sam igru. Moj tata nekad ume tako da priča, kao da postavlja zagonetke. Kaže da je to dobro za moju glavu. I – uspeva, glava me baš nikada ne boli. To je čudo.

A onda, kad smo krenuli više, još više ka vrhovima, zemlja je bila vlažna na jednom mestu i tata se okliznuo. Teški crveni ranac povukao ga je na levu stranu i tata se skotrljao u neku jamu gde je raslo samo kamenje.

„Tata“, viknuo sam.

„Dobro sam“, rekao mi je iz rupe.

„Zašto onda ječiš?“

„Povredio sam zglob.“

Jama nije bila duboka, to sam mu i rekao.

„Ne mogu, moraćeš da zoveš nekog.“

„Ovde smo samo ti i ja, tata, nema nikog drugog.“

„Ovo kamenje je oštro.“

„Zato je kamenje.“

„Slušaj, imaš li mobilni?“

„On je kod tebe, a sad se sigurno razbio.“

„Jeste.“

„Hajde, ovde smo samo ti i ja, tata. Ti i ja.“

„Razbio sam naočare.“

„Pomoći ću ti.“

„Pomozi mi.“

Rekao sam tati da se popne na ranac, a onda se uhvati za mene, ja nisam tako klizav kao zemlja, i tako izađe iz rupe.

Ranac je ostao dole.

„Ko šiša ranac“, rekao je tata.

Oslonio mi se na rame i krenuli smo prema gradu.

петак, 2. октобар 2015.

KO UBIJA NEDUŽNE GRAĐANE na Scribd-u

Na Scribd.com se od sad nalazi i moja drama "Ko ubija nedužne građane?" koja je drugi deo trilogije "EVROPA - OKUPACIJA U TRI DRAME. Beč 1945. Istragu serije brutalnih serijskih ubistava vodi Pavle Božić, Srbin u francuskoj vojsci, Amerikanac Robert Si-Džej Hant i Sovjet Danilevski. U ovoj drami prvi put uvodim lik HELENE VALDNER, koji će se u raznim varijantama pojavljivati u mojim delima. Evropa, dekadencija, urnebes, Džek Trbosek, Afrodita Sodomika. Uživajte:

https://www.scribd.com/doc/283309401/Vladimir-Kolaric-Ko-Ubija-Neduzne-Gradjane

Prvi deo trilogije, "Smrt u Parizu", takođe se nalazi na Scribd:

http://www.scribd.com/doc/211361299/Vladimir-Kolaric-Smrt-u-Parizu

"Smrt u Parizu" na ruskom:
Владимир Коларич «Смерть в Париже», Русская жизнь,
http://ruszhizn.ruspole.info/node/3528