субота, 27. јун 2015.

MAD MAX: FURY ROAD (George Miller, 2015)


Vladimir Kolarić

 

CRVENO-CRNA KOALICIJA

 

Očekivani postapokaliptički narativ sa naglašenom upravo apokaliptičkom simbolikom, sa sve motivima žigosanja i obezličavanja i pojedincima-individualcima u potrazi za subjektivitetom, u ovogodišnjem „Pobesnelom Maksu“ (Mad Max: Fury Road, 2015) je, što je već nekoliko godina moda imperijalnog mejnstrima, prožet makar i simulacijom nečega što bi smo mogli nazvati „klasnom svešću“. Što ukratko znači da se razlika između bogatih i siromašnih ne motiviše slučajnošću i etikom, već se smatra konstitutivnom za određeni društveni poredak i ideologiju koja ga legitimiše. Ako je danas toliko prezreni građanski poredak počivao na obećanju mogućnosti dosezanja subjektiviteta unutar društva, pri čemu se društvo legitimisalo upravo mogućnostima dosezanja subjektiviteta, kriza i-ili krah ovakvog društveno-ideološkog modela podrazumeva uverenje da se subjektivitet može dostići samo izvan i pre svega protiv društva, ili, s druge strane, jednako snažnu tendenciju da se težnja za subjektivizacijom zameni regresijom u ranije oblike ljudske organizacije, gde je postajanje subjektom ne samo nepotrebno, nego i nepoželjno.

Vlast bez adekvatne legitimizacije je obična pljačkaška horda, čiji interesi, samim tim, nisu etički imperativni za one koji nisu ili koji se ne smatraju pripadnicima vladajuće klase-grupe-elite. Utopija kao mesto nade za potlačene u tom slučaju nije rešenje – ukratko, ako ne postoji „mesto“ vlasti, ne može postojati ni ono ne-mesto (u-topija), koje je manje prostor izvan domašaja vlasti koliko njegov sistemski negativ.

Ovaj film o tome kaže ponešto: umesto bežati, treba udariti u srce zveri, uzeti ono što nam pripada i preuzeti odgovornost za uspostavljanje novog poretka. Takođe, nešto jednako aktuelno: bogatima od siromašnih ne treba samo njihov robovski rad, pa ni samo njihova krv, već najpre njihovi geni, pa je je svaki tlačiteljski poredak u biti rasni, kojom god logikom i retorikom da je motivisan. Kaže, a to nije manje bitno, da nas od promena i preuzimanja odgovornosti za sopstvene živote često odvraća strah od ludila, što je jedna od najuvreženijih, civilizacijski fundiranih, mehanizama dominacije i kontrole, odnosno mehanizama moći.

E, sad, kada jedan sistemski proizvod podstiče na promenu sistema, jedan proizvod (agent) poretka na promenu i rušenje poretka, to po pravilu znači da je na sceni ne toliko kriza tog sistema-poretka, koliko poziv na eliminisanje ostataka-elemenata starijeg poretka (ili starijih poredaka) u aktuelnom, odnosno određenih elemenata aktuelnog poretka. Oslobodioci s kraja filma, okićeni crnim i crvenim, ili crno-crvenim (jer oba čitanja su moguća) zastavama, u ovom kinematografski svakako ne naročito rafiniranim i inventivnom filmu, sa brojnim dramaturškim manjkavostima, počev od akcione postavke glavnog junaka, trebalo bi valjda da sugerišu kako je konačno došlo vreme da pobunu pokrenu najdosledniji i najradikalniji negatori samih kulturno-civilizacijskih osnova onog sistema koji nas tera da se uopšte pitamo „ko je ubio svet?“, a oličeni u anarhizmu i feminizmu.

Ipak, s obzirom na mogućnost drugačijeg (drugačijih) čitanja pobedničkih znamenja, ovaj film na ideološkom planu (pre koketujući nego samosvesno) pripada trendu osporavanja liberalne demokratije i „liberalno-demokratskog konsenzusa“ (kao da je to nešto oko čega smo se unapred i podrazumevajuće složili) nego što predstavlja aktivnu (ili, tek, aktivističku) promociju bilo kog od pomenutih političko-ideoloških i civilizacijskih izbora. „Pobesneli Maks“ stoga pre igra svoju, nužno krajnje sporednu, ulogu u aktuelnim globalnim previranjima oko prava na delegiranje, distribuciju i redistribuciju (globalne) moći, nego što ukazuje na bilo kakvu alternativu, pre parazirira i lešinari na sistemu (ili ostacima sistema) koji ga je stvorio i bez koga nikada niti bi postojao  niti mogao da postoji, nego što stvara i ukazuje na novo. Jer jadno je stvaranje koje nije stvaranje novog, ili makar ukazivanje na njega, a još jadnija reprodukcija koja ne reprodukuje više ni tek samu sebe, već nešto za šta sama veruje da je odavno mrtvo, i što, sama i slavodobitno, slika upravo kao mrtvo. Ali, a za to je ovaj film najmanje kriv - to je trenutak u kome živimo, i to je ono što vidimo kao apokaliptičko u njemu.

уторак, 23. јун 2015.

Hamid Parsanija: NAUKA I FILOZOFIJA


Vladimir Kolarić

 

„IZA ZASTORA NEMARA“

 

Ako već svoju civilizacijsku poziciju, situaciju i iskustvo konstruišemo kao ono „između Istoka i Zapada“, trebalo bi da poradimo i na preciznijim artikulacijama takvog samooodređenja, što bi trebalo da bude od ključnog značaja za našu kulturu, s obzirom da se tiče sržnih kategorija identiteta, i, u krajnjoj liniji, politike identiteta. Istok se kod nas, priznajmo, konstruiše najpre iz pozicije lažnih alternativa: kao mračni dvojnik Zapada (azijatstvo, antimodernost), kao drugo ime za identifikaciju sa antizapadnim ideološkim i političkim pozicioniranjem i kao, naročito kada je recepcija indijske kulture u pitanju, „odmor ratnika“, predah pred naletom civilizacijski dominantnog racionalizma, progresivizma i pragmatizma (utilitarizma). Takođe, ova „politika lažnih alternativa“ mogla bi da obuhvati i težnju ka „lažnim sintezama“, kojima se, na u osnovi pogrešnim osnovama relativizma i pragmatizma, želi prevladati kulturno-civilizacijski raskol, koji osećamo da za nas nije samo spoljašnja stvar, nego da prolazi kroz dubinu našeg bića, svakog od nas pojedinačno, i da nas, kao takav, najdublje određuje.

Za sada izuzetno plodotvorna delatnost Centra za religijske nauke „Kom“ iz Beograda, je upravo u tom smislu značajna i podsticajna u kontekstu savremene srpske kulture i društva. Kroz izdavanje sve boljeg naučnog časopisa „Kom“, elektronskog magazina za religijsku kulturu „Izvor“, izdavaštvo i edukaciju, ovaj centar ne afirmiše samo ovde inače preko potrebnu kulturu kako religijskog tako i kulturno-civilizacijskog dijaloga, obogaćujući time i uvećavajući ovde takođe preko potreban pluralitet, dinamizam i otvorenost javnog i akademskog diskursa, već donosi i prisustvo i nudi jedan drugačiji i osvežavajući pogled na mogućnosti i ciljeve nauke, filozofije i kulture uopšte, za koji ne možemo reći da je u našoj sredini nepoznat, ali za koji sa sigurnošću možemo reći da je u velikoj meri zaboravljen.

Primarna delatnost Centra, sa obzirom na kontekst u kom deluje, stoga se u prvom redu kreće u okvirima epistemologije, što je čitljivo već iz same sintagme „religijske nauke“ koja se nalazi u nazivu Centra. Ovo proširivanje i, sa zapadne tačke gledišta, reinterpretacija pojma nauke je ključan kako otežavajući faktor za pravilnu recepciju ovakvog pristupa znanju u našoj sredini, tako i istovremeno glavni adut koji ovakav pristup može da ponudi ovdašnjoj intelektualnoj sredini, i ovdašnjoj kulturi u celini.

Demonstriranje činjenice kako nauka i filozofija i dalje mogu biti od velike egzistencijalne važnosti sa čoveka, i da takav pogled na znanje nije tek arhaizam, relikt prošlih vremena i eksponat virtuelnog muzeja (odumrlog) znanja, podsticaj je za preuzimanje sličnih (analognih) poduhvata i u našoj sredini, pa i na celokupnom Zapadu, pokušaja mnogo plodotvornijih od onih prečesto svedenih na „dosadu binarnosti“ i produkciju lažnih alternativa između kolonijalno-imperijalnih epistemoloških i diskuzivnih modela s jedne i nastrane koalicije epigonstva i (samo)zatvorenosti s druge strane, pri čemu se svi prave kako ne primećuju (a i ako primećuju ne vide da je to problem) da se dominanta današnjeg znanja svela na splet i na trijumf sofistike i skepticizma, umesto na ono što bi se makar i u naznakama moglo odrediti kao istinito znanje.

Istinito znanje u ovom smislu ne bi bilo fokusirano na „istine“ (u množini) niti pak Istinu, kao apstraktnu kategoriju sa funkcijom konstruisanja realnosti, nego na realnost samu, na istinitu realnost, i na njenu, čoveku ipak, do neke mere, prirođenu (datu) sposobnost spoznaje te realnosti, i učešća u njoj.

Zbog svega ovoga, prvo izdanje Centar „Kom“ je bila upravo knjiga „Nauka i filozofija“ savremenog iranskog autora Hamida Parsanije, u prevodu Seida Halilovića (2012), koja izuzetno precizno, sofisticirano ali i „energično“ razrađuje ovakva pitanja.

Pa evo, čujmo malo Parsaniju, isprobajmo da li nam te reči paraju uši ili nas razgaljuju, ili pak ništa od toga dvoga, pa onda odlučino šta nam je činiti:

„Ako filozofija prenabregne apsolutnu i svestranu manifestaciju Egzistencije i, tačnije rečeno, ukoliko se ona sveobuhvatna Realnost prikrije iza zastora nemara, a čovek se ograniči u okvire svojih određenih i pojedinačnih sagledanja i opažanja, onda će pojmovne filozofske studije osetiti nemoćnost da se, u naučnom smislu, opravdaju, ubrzano zakoračiti stazom dekadencije i pripraviti podlogu za svoj pad u provaliju sofistike i skepticizma. Umesto da se ustanove u okrilju ontoloških i metafizičkih studija, epistemološke studije će, u ulozi filozofije nauke, u toj fazi zameniti filozofske studije.“

A kakve su posledice ovakvom „namara i „prenabregavanja“ za čoveka, a kakve pak dobiti od filozofije kakva bi mogla biti, i kakva je nakad, makar parcijalno i potencijalno, i bila? Kako čovek „nije nezavisan“, već je „znak i znamen“, a „spoznaja o čovekovoj biti i realnosti intuitivna“, to će i „naše intuitivno sagledanje nas samih biti slabo, krnjavo i greškama zamućeno sve dok ne bude propraćeno intuitivnim sagledanjem Lica Božjeg“, pa „sledstveno tome, osoba koja zanemari da sagleda Lepotu i Veličanstvo Božje, u stvari zanemaruje samu sebe“.

Kako su „nemar“ i „zanemarivanje“ istinite realnosti i težnje ka njoj (i njenom sticanju-zadobijanju) u osnovi stvar izbora, one se neposredno reflektuju i na društvenu i političku sferu, pa i, što je od posebnog značaja, na pitanja moći: „Nauka koja izbegava da razmišlja o postojanju i da se suoči sa tim, gubi svoj racionalni identitet i religijsku suštinu i ostaje lišena spoznaja obeleženih izvesnošću. Naposletku, nemajući kognitivnu vrednost, ona postaje oruđe koje služi svetovnim moćima“. I dalje: „Ovakva nauka, kojoj nedostaje izvesnost, nema moć da prosuđuje o političkim i nepolitičkim vrednostima i, samim tim, nema ni moć da prosuđuje o moći koja joj izdaje naredbe. To znači da je ograda instrumentalne nauke odvojena od domena političkih pitanja i društvenih naredbi i zabrana. A, dok nauka nema pravo da prosuđuje o politici, politici pripada pravo da sudi njoj“.

A šta čovek da radi, kad se već tako olako predao moći i odrekao svih onih ontoloških i spoznajnih darova kojima je „počastvovan“, a što donekle i objašnjava ovakvo čovekovo „odustajanje“ kao i strategije koje su ga motivisale, pošto je cela strategija „razoružavanja“ čoveka i moći njegove spoznaje išla upravo kroz dezaktiviranje shvatanja znanja kao askeze, a koje, kao takvo, preobražava ceo život i celo naše biće: „Intuitivno znanje se dobija isključivo kroz duhovno samopročišćavanje i promene u čovekovom biću i postojanju“. Pored ovoga, za čoveka je potrebna i izvesna mera tradicijske svesti koja počiva na uverenju da „u svakoj kulturi postoje određeni fundamentalni pojmovi, čije prisutvo u domenu misli i verovanja ljudi i odsustvo iz tog domena odražavaju život i izumiranje te kulture“.

Atak, prefiguracija i rekonceptualizacija znanja je istovemeno atak na čoveka i njegove (darovane mu) moći, promišljen i doktrinarno precizno formulisan proses njegove prefiguracije i rekonceptualizacije, što sve ima duboke ideološke ali i civilizacijske korene. Kako čovek nije ni rođen ni stvoren da bude rob drugom čoveku, treba makar biti svastan čega smo se odrekli ili čega smo spremni da se odreknemo, a u tome nam ovakve knjige, kakva je Parsanijina, itekako mogu biti od pomoći.

 

понедељак, 22. јун 2015.

BRUS ČETVIN: Na Crnom bregu


Vladimir Kolarić

 

ROMAN KAO SAPUTNIK

 

„Na Crnom bregu“ Brusa Četvina (Agora, Zrenjanin, 2013, prevod Alen Bešić) je jedan od onih romana koje smo spremni da odmah proglasimo klasičnim, verujući da će „nadživeti svoje vreme“ i da u sebi sadrže nešto imanentno literarno i romaneskno. Takva recepcija kao da počiva makar i na nesvesnom uverenju da postoji recept za „pravljenje“ ovakvih romana, i da se bi se on mogao spoznati podražavanjem, što podrazumeva da ovakvo delo dobija karakter uzora. U dobu bez „kanona“, emulacija kao učenje podražavanjem od opšteprihvaćenih poetičkih uzora sa statusom autoriteta, svoje mesto prepušta različitim inter i metatekstualnim strategijama, dok se za uzor (ili građu) po inerciji uzimaju dela koje takve strategije sadrže u najmanjoj mogućoj meri, održavajući kontinuitet sa umetnošću građanskog realizma.

„Veličina“ i „uzornost“ ovog romana je najpre u shvatanju vremena, koje nije oblikovano kao niz sekvenci nego kao tok. Poetički analogon takvog stvatanja vremena prisutan je podjednako na nivou rečenice, pasusa, poglavlja i strukture celine. Za ovog pisca se svakako ne bi moglo reći, kako je V. S. Najpol spočitao Dikensu, da ne ume da formira pasus. Ipak oni koji osporavaju Najpola kao pisca koji se usuđuje da za svog uzora proglasi (građanskog) Balzaka, tako nešto teško da bi prigovorili Četvinu. Četvina takođe, voleli ga ili ne, ne bi proglasili ni piscem revolucije.

Pa u čemu je onda stvar, zašto je ovaj roman „uzoran“ i „veliki“? Nije valjda samo zato što je „po sredini“ i što su njegovi referenti, poput Džojsovih, u mitu? Ili je već i to dovoljno, u vremenu koje svoju umetnost smatra toliko siromašnom?

Ipak, ne jeftina uteha dualizma, ni još jeftinije obećanje milenarizma, i njihovi poetički analogoni, koje se toliko često potkradaju svakom piscu koji se poduhvata većeg zahvata sa prostorom i vremenom. Lek za to je uhvatiti tok, nastajanje, ne stvar kao takvu, završenu, dovršenu, ili magijski materijalizovanu, već u vremenu, u istoriji, toku i nastajanju. Roman ne kao jeftina uteha, kao gost, nego kao saputnik, onaj koji hoda sa nama, i koji nam govori da nismo sami. Odatle proističe taj glasoviti Četvinov humanizam, a ne iz egzotike i-ili politike. Taj humanizam je romaneskni i podseća, mimo svega, da je roman ipak, i dalje, umetnost reči.

недеља, 21. јун 2015.

Vojislav Tufegdžić: VIDIMO SE U ČITULJI: 20 godine posle


Vladimir Kolarić

 

ZBOGOM, LEPOJKO

 

Knjiga „Vidimo se u čitulji: 20 godina posle“ (Oberon media, Beograd, 2015) Vojislava Tufegdžića ne predstavlja nastavak, nego pre dodatak, apendiks, epilog koliko knjige „Kriminal koji je izmenio Srbiju“ toliko i, sugerisano naslovom, dokumentarnog filma „Vidimo se u čitulji“ koji je režirao Janko Baljak i koji je s mnogo razloga postao jedan od najpoznatijih i najrelevantnijih domaćih dokumentaraca proteklih decenija. Nova knjiga, koju je potpisao samo Tufegdžić, pošto se Aleksandar Knežević, koautor prve knjige u međuvremenu zamonašio, postavši prestižno ime u intelektualnije nastrojenim crkvenom krugovima, prema svom predlošku se bazično odnosi kao prema referentu, gradeći svoju poetiku i strukturu na principu intertekstualnosti.

Prvobitna knjiga i film detektuju trenutak kada kriminal u Srbiji ne postaje samo politička, nego i svojevrsna estetska činjenica, pa i svoj izraz grade u skladu sa tim. Kriminal i njegov medijski odraz dobijaju i izgrađuju svoj narativ, svoju „ikonografiju“ i svoj odnos prema svetu, odnosno svoju kako etičku tako i estetičku motivaciju, koja se tiče projekcije sopstvene uloge i sopstvene delatnosti kao izvesnog, čak privilegovanog, oblika „intenziviranja života“, prevazilaženja svakodnevnice, onog što se jezikom popularne kulture naziva „većim od života“. Kriminal i njegova medijatizacija tako postaju prizma kroz koje se sagledava i razotkriva sama struktura događaja koji su oblikovali našu stvarnost od raspada Jugoslavije do danas, ali i prizma kroz koju se, na način prilagođen potrebama konstrukcije praktično svih dominantnih postjugoslovenskih ideologija, sagledava i interpretira čitava socijalističko-jugoslovenska prošlost i nasleđe; kriminalci i njihov medijski lik postaju stoga istovremeno nacionalne i kapitalističke vedete i simboli, čija inauguracija postaje proces od ključnog značaja za formulisanje identiteta i vrednosti utemeljenih u savremenom srpskom društvu.

U novoj knjizi, Tufegdžić se pristupajući demistifikaciji opisane estetičko-političke formacije ne odriče narativa, dok se svest o „ikonografiji“ pretvara u začetak jedne moguće i preko potrebne „semiotike kriminala“ u novijoj istoriji srpskog društva i, ništa manje, srpske kulture. Sasvim u skladu sa postupkom narativizacije i simbolizacije materijala iz predmetno-istorijske stvarnosti, sam završetak, zaključni čin knjige jasno, tematizovanjem zemunskog klana i ubistva premijera Đinđića, sugeriše i motiviše posledice „hibrisa“, odnosno na opisani način konstruisane želje za bivanjem „većim od života“, a koji je koliko „hibris“ posebnih i izdvojenih pojedinaca i grupa, toliko i „hibris“ čitavog jednog društva, i mora se ponovo reći – kulture.

Detektujući aktuelnu „normalizaciju“ ovakvog konstruisanja identiteta i društveno-kulturnih vrednosti, kroz strategije zaborava, relativizacije i institucionalizacije, Tufegdžić samom strukturacijom knjige uspostavlja jedan značenjski, konceptualni i narativni luk sa predloškom, odnosno predlošcima (knjiga i film) nastalim pre dve decenije. Retrospektivno gledajući, najzanimljiviji aspekt filma „Vidimo se u čitulji“ predstavlja već u prvim kadrovima pojavljivanje onoga kog prijatelji znaju kao Cema, što je u kontekstu sredine devedesetih, a sa obzirom na posledice sa kojima se, na ovaj ili onaj način, suočila tek akcija „Sablja“, deluje gotovo proročki. Središnje mesto ovog kasnije, uveliko medijatizovanog i sopstvenim „spisateljskim“ ambicijama estetizovanog lika, jedinice i miljea kom je pripadao, predstavlja dekodiranje kako začetka tako i zaokruženja istorijskog perioda obeleženog pre svega ratom i svim onom što on podrazumeva i, u krajnjoj liniji, označava. Tako je i najbitniji deo ove nove knjige upravo njeno završno poglavlje, u kome lik s početka filma ponovo, makar i „iz senke“ igra glavnu ulogu, i koje je najekspilicitnije posvećeno kako demitilogizaciji čitavog sklopa politika-kriminal-bezbednosne strukture, koji je temeljno obeležio i obeležava savremenu srpsku kulturu, u svim njenim ravnima i pojavnim oblicima, tako i demistifikaciji implicitno i podsvesno izuzetno funkcionalnih narativa vezanih za ubistvo premijera Đinđića, a time i za same osnove postpetoooktobarskog poretka.

Premda i sama uronjena u spektakl, motivisana logikom konzumerizma, ova knjiga omogućava da prevladamo zaborav, da dezaktiviramo mehanizme koji nam ometaju pogled na celinu (i u dijahronom i u sinhronom smislu), i da strukturacijom društveno-kulturnog iskustva strukturišemo i svoje sopstveno iskustvo, i tako najzad prihvatimo i sopstvenu odgovornost, a koja je kao i svaka odgovornost najpre odgovornost odnosa i izbora, odnosno za odnos i za izbor, tačnije i konkretno – lična odgovornost. A sve ovo su koliko politička, toliko i estetička pitanja, što samo uvećava značaj ne samo ove knjige nego i čitavog književno-publicističko-filmskog teksta objedinjenog sloganom iz naslova filma i aktuelne knjige, a koji već sam po sebi upućuje na to koliko je naše iskustvo ne samo, rečima Radomira Konstantinovića, palanačko, nego i pomodno rečeno – medijsko.

петак, 19. јун 2015.

ŽIGOSANA (Saša Radojević, 2015)


Vladimir Kolarić

 

IME I MOĆ

 

Ono što se obično naziva tradicionalnim poretkom na Zapadu se u osnovi temelji(lo) na razlici, odnosno razlikovanju ili utemeljenju razlike između čistog i nečistog, a koja je, tako uspostavljena, određivala koordinate prostora i prostornosti tog, ili tako ustrojenog sveta, generišući čitav poredak simboličke moći, a time i njene realizacije putem direktnog, indirektnog (sistemskog) i kulturnog nasilja.

Moć u osnovi predstavlja odnos nekakve simboličke instance prema predmetno-istorijskom svetu, a priroda tog odnosa definiše i-ili je definisana čitavim ideološki-doktrinarnim sklopom koji je modeliran i koji modelira jedno društvo, jedna kultura i jedna epoha, i svoje ishodište zapravo ima u ravni temeljnih (i time u rangu najapstraktnijih) civilizacijskih izbora. Upravo kao simbolička instanca, moć, odnosno jedan određeni (uspostavljeni) sistem moći se neminovno preslikava (i odražava) i na sve ostale simboličke strukture i sisteme, pa tako i na umetnost, u svim ravnima njene proizvodnje, distribucije i recepcije.

Poetiku kojoj pripada i unutar koje se (samo)definiše film „Žigosana“ (2015) scenariste i reditelja Saše Radojevića, a pred ovogodišnji FEST definisanu u okvirima „garažnog filma“ (zajedno sa drugim filmovima samog Radojevića, kao i onih koji su režirali Milutin Petrović, Tamara Drakulić, Jelena Marković i Mirko Abrlić), više nego produkcioni uslovi i metatekstualnost (metafilmičnost) karakteriše upravo odnos prema kategorijama, odnosno sistemima moći, i osvešćivanje tog odnosa na svim pobrojanim ravnima – dakle kako na ravni proizvodnje, tako i na ravni distribucije i recepcije. što osim produkcionih konstituiše i osnovne idejne, strukturalne i estetske osobenosti ovakve poetike.

U vremenu deteritorijalizacije tradicionalnog poretka, i samim tim dezaktiviranja strategija imperijalnog kosmološkog simbolizma, granice čistog i nečistog se premeštaju na ravan tela i telesnosti, što dovodi do percipiranja tela i telesnosti u okvirima prostora i prostornosti, umesto u okvirima simboličkog, kako je u tradicionalnom poretku. Telo nije dakle sredstvo koje moć koristi samo utoliko ukoliko ga posmatra kao simboličko-ukazujuće na nešto što je od realnog interesa za moć kao takvu i sa aktuelan sistem moći, i što se u datoj konstelaciji sagledava kao realno; telo i telesnost su sada prostori i kao takvi prostori moći, ispoljavanja i konstitucije svake posebne i konkretne moći, sistema moći.

Tako uvezujući pitanja tela, prostora i moći, Saša Radojević se u ovom filmu neizbežno bavi i problemom diskursa, jer čime se drugo ovladava telom, ovakvim telom kao prostorom, nego diskursom. A diskurs je uvek neki izbor, čiji su nam izvori tako često nedostupni kako u dijahronom tako i u sinhronom smislu, pa su nam stoga isto tako nedostupne i sve moguće (i ako ne baš nemoguće a ono svakako i neverovatne) implikacije naših izbora. Zato, kada diskursi toliko uzurpiraju telo, koliko nam se čini da ga uzurpiraju danas, i onoliko koliko nam ovaj film sugeriše da ga uzurpiraju, nastaje užas, i to upravo onaj najveći – užas granice. Odnosno, strah da se granica uvek i svugde može preći a da mi i ne znamo i nemamo nikakvu kontrolu nad tim da li smo je, gde i kada prešli. Takav strah je krajnja instanca našeg trajnog straha od gubitka identiteta, od gubitka sposobnosti da, ako nas neko pita, uopšte odgovorimo na pitanje „ko sam ja?“; u krajnjoj liniji, strah od gubitka sopstvenog imena. A tamo gde više nema imena i imenovanja, može biti još jedino žigova i žigosanja. Tamo gde rane nisu preobražene ljubavlju, tamo one postaju zamena za identitet i zamena za ime, a pristajanje na takvu zamenu, zamenu umesto na izbor (datost umesto na slobodu)  je žigosanje, pa takva rana, rana onoga ko se više ne može imenovati – žig.

Ovaj film je u osnovi promišljen i samosvestan obračun sa svim onim diskursima koji nam pod bilo kojim izgovorom sugerišu odricanje od prava na izbor. Mrežu koju nad nama uspostavlja bilo koja vojna, bezbednosna ili politička struktura nije ništa opasnija od one koju uspostavljaju svi ti (sve raznorosniji) diskursi koji sebe predstavljaju kao oslobodilačke. Ne moramo stoga reći da je ovo konzervativan film, jer zavisi šta podrazumevamo pod konzervativnim i pod konzervativizmom, ali svakako jeste onaj koji oponira nabujalim tendenzijama koje manipulaciju svešću vide i projektuju samo kao prelaznu i pripremnu fazu pred onu krajnju – manipulaciju telom. Ovakva, i pored svih tehničkih nedostataka, u osnovi ubedljivo  ostvarena  apokaliptička perspektiva, perspektiva žigosanja, predstavlja glavni adut ovog filma, njegovu najveću vrednost, koja ga uvodi u onaj, danas toliko potreban, prostor istine, ljubavi i slobode, nepropustan manipulaciji, iritantan za moćnike, ohrabrujući za sve koji bi da i dalje imaju ime, a koji bi da se ne boje.

 

среда, 17. јун 2015.

ŠEFKO KALOPER: San

Vladimir Kolarić
 
VATRA I NIŠTA
 
Tek nedavno mi je došla u ruke knjiga „San: ’dokole je naše sjeme u Bosni’“ (Književni klub Brčko, 2012) bosanskog pesnika, proznog pisca, esejiste, slikara Šefka Kalopera u kojoj je pomenuto i moje ime, i to u kontekstu koji mi izuzetno imponuje.
Kalopera sam upoznao na promociji knjige ruskog pisca Jurija Nečiporenka u Brčkom, 2010. godine, i na mene je ostavio izuzetno upečatljiv utisak, vatrenog i zanimljivog čoveka, na kakve sam po pravilu slab. Tada mi je poklonio svoju knjigu članaka i eseja „Nešto slično, NE“, mahom posvećenih ratu u Bosni i njegovim neposrednim posledicama, nastajalih u jeku događaja o kojima se govorilo, i pisanih sa jasnim fokusom određenim autorovim shvatanjem sopstvenog identiteta. Knjigu sam pročitao i tim povodom autoru poslao pismo. Nastavio sam takođe rado da čitam njegovu poeziju, od koje mi je pesma naslovljena sa „Oskaru Daviču“ postala izuzetno draga.
Knjiga „San“ predstavlja kolažnu formu sastavljenu od zapisa, citata, poezije, polemički intoniranu i snažno angažovanu, ali sa izuzetnim pre svega poetskim ritmom i kompozicijom, formiranom naročito u stalnim dijalogom sa stvaralaštvom Maka Dizdara, što od knjige stvara uzbudljivu, u osnovi poetsku celinu. U njoj autor traga ne toliko za sopstvenim identitetom koliko za kontekstom u kom bi takav identitet bio uopšte moguć, odnosno za mogućnošću ostvarenja takvog konteksta. Identitet koji Kaloper izlaže je istovremeno snažno individualizovan i određen svešću o „kolektivnom biću“, i formulisan je na preplitanju-preseku bosanskog-bošnjačkog, islamskog, slovenskog, pa i jugoslovenskog, kao i izvesnog ideološkog identiteta koji bi se mogao odrediti u kategorijama socijalizma ili čak komunizma. Autorska pozicija pri tome nije doktrinarna, i obeležena je vrlo energičnim i intenzivnim traganjem za istinom, ljubavi i slobodom, kako u reči, tako i na delu, i nije usmerena ka propisivanju i samoisticanju nego ka pozivu i nadahnuću. Neke njegove ideje, poput neprihvatljivosti i neprirodnosti ateističke pozicije komunizma u dvadesetom veku, su izuzetno vredne pažnje i imaju brojne političke, etičke, ideološke, religijske, istorijske, a pre svega, opet, identitetske implikacije.
Kaloper me u knjizi pominje u kontekstu recepcije njegove knjige „Nešto slično, NE“, koju je slao brojnim intelektualcima sa prostora bivše Jugoslavije, uključujući, na primer, i Olju Bećković, ali kako svedoči autor, nije bilo reakcije. Ovde prenosim autorov tekst koji na dobar način predstavlja i knjigu „San“ u celini (strane 98 i 99):
„Osim Bećkovićevoj, knjige sam slao i brojnim drugim intelektualcima i drugim ljudima. Nema više one kulture i uljuđenosti, da vam se neko zahvali.
Postali smo arogantni, bezosjećajni, nekulturni...
I biva, sve gore i gore.
Izuzev, zaista rijetkih, i s t i n s k i h
intelektualaca, poput (Predraga) Matvejevića.
Ili, Vladimira Kolarića, pisca i kritičara iz Beograda: ’Dragi Šefko, upoznali smo se na promociji knjige Jurija Nečiporenka u organizaciji Književnog kluba (Brčko), gde sam govorio i gde ste mi poklonili knjigu „Nešto slično, NE“. Knjigu sam pročitao i mislim da je odlična, vatreno i „krvlju pisana“, a osim potresnog svedočanstva, oslobođenog svega doktrinarnog, nudi i prilično vernu sliku situacije na ovim prostorima. Ta slika zaista ne sadrži „naknadnu pamet“ i to je njena vrednost, što uz snažan izraz i duhovnu perspektivu, onemogućava svako sitničarenje, procenu stavova, slaganje-neslaganje, jer sve to nije bitno, bitno je da iza svega stoji ličnost, vatreno uverenje i težnja za istinom. Lično su mi najdraži delovi koji se naglašenije bave islamskim temama. Kao verujućem čoveku, drago mi je kada knjiga počinje molitvom... Vladimir Kolarić’.
Preko četiri godine ‘kiseli se’ naslov ove knjige, među intelektualcima Bosne i Hercegovine. I osim Isnama Taljića, njenog promotera, istinskog intelektualca i bošnjačke intelektualne veličine, nikada se ni jedan, u mojoj zemlji, nije oglasio. Da me bar, napadne i popljuje. A ne mora me faliti, ko što to, nakon slučajnog susreta, učini Vladimir iz Beograda.
Šta to znači?
Pa ono što je značilo, odvajkada. Da se ljudi prepoznaju, po nečem drugom. A ne po haljini. Ili načinu molitve, ako su je iskreno izgovorili Svevišnjem.
A oni drugi?
Ma, njima njihovo.
Nek i dalje, pod tezgama
skrivaju naslove knjiga,
koje ne vole.“
Vrednost umetničkog stvaralaštva Šefka Kalopera značajno nadilazi lokalne okvire, a njegove knjige i njegovi stavovi trebalo bi da su znatno prisutniji u regionu, s tim što bi štošta, ti stavovi i te knjige, mogli da otkriju i strancima, onima, iz ovih ili onih razloga, toliko zainteresovanim za „ove prostore“.
A ja Šefku Kaloperu na ove njegove reči i na ovu knjigu ne mogu da otpišem drugačije nego „Šefko, Bog je preči“; i on će me razumeti.
 

уторак, 16. јун 2015.

CHEN CUN: Slon (roman)


Vladimir Kolarić

 

TELO PISCA, MUŠKO TELO

 

Roman „Slon“ savremenog kineskog pisca Chen Cuna (Književni klub Brčko, 2015, prevod Leontin Čapo Milenić) nije ni basna ni alegorija, već roman o piscu i o pisanju, gde likovi-pojave živog sveta i različitih modusa postojanja tog sveta imaju karakter ne, književnoteorijskim žargonom rečeno, „realizovanih“ metafora, već bukvalno „oživljenih“ metafora, koje postaju integralni deo i akteri unutar „sveta dela“. Sam autor-pripovedač, unutar umetničkog teksta romana govori kako je „ovaj roman pun simbolizma, ljudi simboliziraju ljude, slonovi simboliziraju slonove, džungle simboliziraju džungle, mjesec simbolizira mjesec i Kilimandžaro simbolizira Kilimandžaro. Drugim riječima, sve simbolizira mene. To je sve“. Ipak, takva pripovedačeva izričitost ne bi trebalo da zavara, jer ovaj roman odstupa od svakog solipsizma, već i stoga što je temeljna autorska-pripovedačka pozicija gradi na dovođenju sebe pa time i sopstvene pozicije u pitanje. Na taj način ovo delo umesto esteticističkog redukcionizma ili plitkog društveno-psihološkog alegorizma, vodi demonstriranju i aktualizaciji onih najdubljih razloga zbog kojih volimo umetnost, pripovedanje, roman, zbog kojih uostalom volimo sve te simbole i metafore koje produkujemo ili koje se produkuju za nas (i koje nas produkuju), i koje nam se na ovaj ili onaj način nude kao prizme kroz koje ćemo ili kroz koje bi trebalo da posmatramo svet.

Jer i pisanje je neka stvarnost, jer i produkt pisanja je neka stvarnost, a svaka stvarnost hoće neku konkretnost i hoće, na kraju krajeva, neko telo. Stoga je polazište celokupne potrage ovog zamalo pa detektivskog romana, kako sam autor ironiše, telo pisca i telo muškarca, a to je i u jednom i u drugom slučaju neko invalidno telo, ono kojem nešto nedostaje i koje nešto hoće. Slon je stoga primarno metafora te štake i tog implanta, koji je ujedno žalja za ucelovljenjem (dovršenjem svog unutrašnjeg sveta) i za uspostavljanjem interfejsa i interakcije (obavezno i telesne) sa svim onim što doživljavamo kao (nama) spoljašnji svet. On je i metafora usamljeništva, potrage i kopulacije, on je matafora želje da se (samo)ostvari sagorevanjem, da se smrt vidi kao izlazak i kao izbor, kao nešto-mene-dostojno.

To je i metafora za putovanje koje je zajednica i koje je bratstvo i koje je samo identitet a ne tek put ka nakakvom identitetu kao cilju, jedno, prema u romanu citiranim stihovima Volta Vitmena, „kružno“ putovanje „nas dvoje“, ili pre i radije „nas dvojice“, na kom „smo se od svega umorili osim slobode i osim naše vlastite radosti“. U tom smislu, u takvom svetu i u takvoj perspektivi, žena nije i ne može biti „drugo“, telesno drugo, što bi stvaralo tek konflikt i strah, dakle rat, već eterično možda-biće, ni ogledalo ni projekcija, a najpre tek strah zbog nekad davno, iz ko zna kog razloga, propuštene inicijacije, one inicijacije u kojoj i putem koje telo muškarca, a time neminovno i telo pisca, nalazi svoju potvrdu i svoje istinsko postojanje.

I ipak, poginuti od vlastitog dela glavna je i nikada ostvarena težnja pisca, a to znači baš telesno umreti, umreti od nekog tela, od nekoga kome si dao telo. I da je to neko drugo telo, jer šta je slon nego telo, telo kao takvo – i zar baš iz tog razloga slon nije idealna i centralna metafora ovog romana, tačnije ovog-ovde mesta bez adrese omeđenog romanom – dakle neko drugo i drugačije telo, koje sugeriše kako pisanje svakako nema veze sa opstankom, ni čoveka, ni zajednice, ni vrste, pa ni pisca i njegovog tela, nema dakle veze sa biologijom i generacijama, jer (pazimo, žensko-fikcionalno-eterični lik to kaže) „ljepota je bila jedina stvar vrijedna pažnje“, pa makar svi pomrli, pa makar umrlo i samo sećanje.

Ali, ponovo ipak, ta tela nisu sam rat i samo nevolja, ta tela su i veza i povezanost, koja stvaramo i koja rađamo da bismo došli jedni do drugih, da bi zajedno stigli bar donekle, jer drugačije nikada i nigde i ne možemo stići. Telo je ono što nas upravo spasava od tog nikada i nigde, i ono je, samo kao takvo, nada svakog pisanja, a takvo pisanje, i samo kao takvo, nada za telo muškarca i telo pisca, možda jedina njegova - nikada izrečena - potreba i žudnja, njegovo pravo da bude drugo i da traži drugo, njegovo pravo na ljubav.

A telo umetnosti je telo čoveka,  da bi živelo mora da se obnavlja, a obnavlja se na različite načine, pa i rečima. Samo kultura koja to zna, živeće. A kako kulture žive? Tako što hoće da žive. A ovakvi romani, kao Chen Cunov, su dahovi tog života, i što ih je više, više je i života. U tom „više života“ sustiču se sve naše nade, i ne propustimo ni jednu priliku da se životom napunimo, iz svakog (sve teže, čini nam se) dostupnog izvora. Kao takav jedan izvor, ovaj Chen Cunov roman je sam za sebe najbolja odbrana umetnosti i odbrana čoveka, odbrana sveg živog sveta, jer tamo gde se uništava i unižava umetnost uništava se i unižava čovek, i s njim sve što je živo i što bi volelo da je živo. Umetnost ne sme da bude idolatrija, ali umetnost ne sme ni da bude ništa. Jer - zar smo mi ništa? Pa pogledajte oko sebe i unutar sebe - zar smo stvarno i nepopravljivo ništa?

недеља, 14. јун 2015.

MILKA ŽICINA: Neka to bude sve


Владимир Коларић

 

КА ЈЕЗИКУ МИРА И СЛОБОДЕ

 

Милка Жицина (1902-1984), значајна припадница међуратне социјалне прозе и потоња голооточанка, никада се није одрекла противљења оном културном моделу који је видела као „преношење западне декаденције“, што је умногоме одредило њену како списатељску тако и животну судбину, ако би Жицина уопште допустила, макар и условно, раздвајање тога двога.

Њене приповетке сакупљене под насловом „Нека то буде све“ (Службени гласник, Београд, 2014, приредила Радмила Гикић Петровић) сведоче о вредној уметници и о схватању литературе које се данас сматра увелико преживелим. Навикли смо на иронију, а универзалну релевантност сваког текста меримо искључиво критеријумима технолошког (наспрам биолошког), виртуелног (наспрам материјалног) и трансидентитетског (наспрам есенцијално и интер идентитетског), чиме контекст неминовно жртвујемо идеологији, расуђивање априоризму. С обзиром да је Милка Жицина била вишеструка жртва идеолошког инжењеринга, такав приступ би био неправедан према једном часном животу спремном да плати за сва своја клонућа, као и према једном схватању уметности које се темељило на уверењу да уметност нешто ипак може (и мора) у свету и са светом.

Данас је сведочење Милке Жицине вишеструко актуелно. Она нам осветљава истинско лице једног поретка чије смо оспоравање још давно пре свих овдашњих „транзиција“ сматрали ако ништа друго а оно опасном глупошћу, објашњавајући ту глупост генима, кодирањем и (сентименталним) васпитањем, што смо онда подводили под категорије паланаштва-провинцијализма, менталитета, традиционализма, колективизма, патријархалности, укратко – дубоко усађеног а крајње опасног отпора модернизацији. Када се нешто не уме објаснити или када се за објашњење примене неодговарајући инструменти, рационалност замењује мистика и мистификација, а објекту посматрања се приписује несазнатљивост. Оно што би требало да буде осветљено светлошћу речи (појма), вештом манипулацијом се гура у (мистичну) таму и проглашава неизрецивим и несазнатљивим. То се одражава и на праксу, па оно што би требало да буде подстрек, претвара се у пуко насиље, од директног, преко структурног, све до (најтрајнијег) културног. То је класична метода искључивања, и дело Милке Жицине, судбина и рецепција тог дела, је једна од могућих парадигми овакве идеолошке операције.

И потпуно у складу са тим, ово дело сведочи о томе да наши овдашњи расколи нису ствар левице и деснице, па чак ни линије Исток-Запад, колективизам-индивидуализам, заједница-друштво, макар и стога што се сви ти резови не усецају између „нас“ и „њих“, чак ни између „нас“ и „нас“ већ пролазе кроз нас саме, сваког од нас поједнично и најдубље одређују наш идентитет – и то као идентитет сваког од нас појединачно. Зато наши избори никада не би смели да имају тако непоправљиве последице, такав застрашујући одјек на друштво и на историју, јер сам тај избор је наш код, а једино усвајајући тај код можемо још да функционишемо – као појединци, као заједница, као друштво. Наша (само)затвореност је огромна, али оно на чему морамо инсистирати, на чему морамо заснивати своју културу и свој идентитет, је наше право на разлику, а то је итекако дијалошка категорија, за коју је потребан огроман (и индивидуални и колективни) стваралачки напор.

Данас смо се определили за епигонство и данас смо се определили да се не определимо. А у зао час смо се определили: Милка Жицина и у том погледу има поруку за нас, у временској капсули у виду својих прича. Наиме, она је припадала оној епохи и сама јој доприносила, која је (и с лева и с десна, баш као данас) порицала све оно што се називало грађанском демократијом, видевши у њеном рушењу једину шансу за човечанство. Ипак, она нас подсећа, у једном виду отпорном на релативизацију и малодушност, на оне неспорне цивилизацијске досеге, пре свега на социјалном плану, који су сада управо централна мета актуелног процеса рефеудализације.

Милка Жицина хоће све другачије, јер зна како је бити шегрт, шваља, сироче, жена, јер зна како није проблем у раду него у смислу тог рада. И да није проблем у човеку него у свему ономе што од њега може да постане. И у свему ономе што га, макар и само у симболичком виду, руководи да то постане.

Исто тако, да су овдашњи избори и заноси имали неку своју логику, многима недоступну, а нама свакако неосвешћену и неартикулисану, и која стога тако често није водила макар и себи-доследном чињењу, али да је та логика ипак била логика слободе, она која трага за својим језиком. Колико год овај језик, овај којим проговара Жицина, а усредсређен само на неке аспекте људског бића, био сужен, сиромашан и дугорочно отежао и заморан, нека нам ипак биде подстицај за трагање, за нама самима, за оним што јесмо и што би морали да будемо, за сопственим језиком којим ћемо сведочити свет и наше постојање у њему. Нека се наш глас не боји да буде један од многих, али посебан и непоновљив, да буде глас на језику мира и слободе, једином језику достојном човека. У том смислу, Милка Жицина нас позива на одговорност, на још једини избор који нам је заправо остао.

 

 

 

четвртак, 11. јун 2015.

Promocija u Ruskom domu (fotografije)

Fotografije sa promocije knjiga Jurija Nečiporenka u Ruskom domu u Beogradu, 29. maja 2015. Nečiporenko, Aleksandra Grubor, Žarko Milenić i ja. Fotografisao je Zorislav Paunković, ne samo izvrstan rusista i prevodilac, nego i izuzetan fotograf već čuven na Fejsbuku, koji (zlo)upotrebljava kao opštedostupnu galeriju svojih "atmosferičnih" fotki. Ko hoće da vidi sjajne Nečiporenove komentare na neke od fotografija, naročito one na kojima sam ja, neka ih pronađe na mom ili Nečiporenkvom Fejsbuku.








 

уторак, 9. јун 2015.

Izložba OnAstrano VANJE ČANKOVIĆA

Vladimir Kolarić
 
оnAstrano
 
 
Govoriti o izložbi crteža Vanje Čankovića pod sasvim nadrealističkim naslovom "OnAstrano" (UK Parobrod, 2.6.-10.6. 2015) je problem po sebi, jer ovi radovi kao ne samo da ne traže, nego kao i da neće reč, neće govor o sebi. Koliko god toga rekli osećate frustraciju, nemost, brbljanje, sopstvenu nemoć ukratko. Ovi radovi kao da neće da budu prevedeni, jer se najpre kao da ne zna čega bi oni zapravo mogli da budu prevod, šta je ono što oni modeliraju, i šta je ono na šta referišu.
Problem ne sa ovakvom umetnošću, već sa pisanjem o ovakvoj umetnosti, jeste dakle problem referenta. Ovi majstorski, precizni radovi hoće da budu jezik za sebe, svoj jezik, jezik sam, koji o nečemu ipak govori, i to o nečemu čemu se samo tim jezikom i može govoriti.
Stoga i naslov: ne onostrano, ne nešto "sa one strane" na šta upućujemo svojim govorom i svojim postojanjem, već nešto najpre strano, drugačije, jedna radikalna nova mogućnost, pa time, upravo kao ta radikalna nova mogućnost, i nešto nastrano.
Biti nastran, dakle, ići nekim svojim putevima, ne slediti utrte staze, ne prihvatiti zadate dualizme, ni horizontalne ni vertikalne. Sa tom svešću autor se odriče i proricanja šta bi umetnost u budućnosti, ili šta ne bi, trebalo da bude. U tom smislu, autor opet nešto neće, na nežan način neće, a neće ni tradicionalizam ni avangardu, neće ni ulogu roba ni proroka. Ukratko ovaj autor kao da (zamislite!) neće nikakvu vlast.
Ukratko, maksimalna konkretnost, jedna (nastrana) trezvenost, jedan nepotkupljiv pogled i jedna nežnost koja nikoga zapravo ne bi htela da povredi, ni potiranjem ni poricanjem ali ni proricanjem.
Autorka izložbe, Ana Makragić, uradila je sjajan posao ponudivši jedan osoben i promišljen tekst od mnogobrojnih rasutih, naizgled tek slučajnih tragova Čankovićevog tehnički sjajnog  i umetnički suptilnog jezikotvorstva.
 

уторак, 2. јун 2015.

O HEROJIMA I LJUDIMA: Nečiporenko u Brčkom!


Владимир Коларић

 

О ХЕРОЈИМА И ЉУДИМА

 

 
После промоције у Руском дому у Београду, Јуриј Нечипоренко је одржао промоцију свог романа „Ломоносов, царски помоћник“ у Брчком, где је, за све значајнијег издавача, са додуше нерешеним проблемом дистрибуције сопствених издања, Књижевни клуб, овај роман и објављен. Промоција је била сјајна, једна од најлепших на којима сам учествовао, подједнако као и она од пре пет година, када је у истом граду, на истом месту, промовисан Нечипоренков роман о Гогољу, „Дечак са вашара“. Ипак, исто место, исти тим (Нечипоренко-Миленић-Коларић), исти успех, није призивао доживљај дежавија – све је било ново и стварно.

Нечипоренко је овим упечатљивим (и увек дијалошким) наступом заокружио теме о којима је говорио на промоцији у Руском дому и наступима у оквиру Београдских преводилачких сусрета. Поред биолошких инстиката који служе опстанку, човек има и инстикт за знањем, односно инстикт стицања духовних вредности, који главни смисао људског живота усмерава ка развоју сопствене личности. У том смислу, Ломоносов је средиште руског мита, који за разлику од америчког – а који под именом „америчког сна“  истиче  циљ стицања материјалне добити напорним радом – иконизује представу самоостварења путем жудње за знањем, и то не знањем у кумулативном, квантитативном смислу, већ квалитативном, које се остварује у духовном расту. Због тога Ломоносов за децу има значење примера, а за одрасле подстицаја. Овакво „охрабрење надахнућем“, које нам подарују хероји културе, неопходно је ономе који не жели да се креће утртим путевима искључиво материјалног стицања, и/или, додајем, путем моћи. Моћ оваквих хероја је управо у енергији надахнућа коју поседују и коју несебично дарују.

Хероји нам, такође, помажу у стицању културне самосвести, чији је центар у језику, који, сваки језик за себе, у себи садржи, и на културу пројектује, одређену слику, или модел, света. Истинско стваралаштво је стога у креирању аутентичне слике света, односно личног доприноса, личног гласа у креирању, као и евентуалној трансформацији и реинтерпретацији, језички кодираног модела света једне посебне културе. Разногласје култура је неопходност, њихов живи живот“, а универзалност је управо у том увек „живом животу“, ономе што се не да укалупити или изманипулисати. Разумевамо сопствену (онтолошку, егзистенцијалну, друштвено-политичку) ситуацију у мери у којој разумевамо кодове који граде специфичне културне обрасце, а који су у основи модела света у чијем оквиру се крећемо, и ког, онолико колико нам је задат, неопходно желимо да превазиђемо и преобразимо, чиме увек преображавамо и себе, културу (културе), али и друге људе-личности, све који учествују у тој богатој и тајновитој енергетској и логосној размени.

За мој симултани превод током промоције, Нечипоренко је приметио да је, пре него дословна транслација, заправо философска интерпретација његових речи, па је то и овај текст у односу на Нечипоренкове идеје. Оне су, на лицу места, биле исказане тако да су непосредно дотицале срца људи, јасно и разговетно, доступно сваком бар мало посвећеном развоју сопствене личности. Као код Пушкина или Ломоносова, ове идеје су биле изражене чисто, јасно и разговетрно, ни мало налик на тобожњу напојмљивост „мистичне руске (словенске) душе“, што је тек алиби „Запада“ за сопствену духовну лењост и незнање, а који ту лењост и незнање (пре свега као незнање о другом) жели да успостави као норму. Дакле, овде говоримо о Западу као једној конструкцији која сопствену партикулатност жели да представи као (нормативну) универзалност, једној затворености и искључивости као таквој, једном искључењу других као таквом. Ако Запад хоће то да буде, нека му. А они хероји надахнућа ће имати коме да се обрате, увек и свуда, на свим меридијанима и свим странама света, у свим  временима, међу онима који неће себе да конструишу у задатим оквирима који програмирају на искључивање, окрутност и (директно, системско или културно, све једно) насиље. У том смислу, овакви хероји су истински хероји мира, и они нису ту да би себе истицали него да би људе уједињавали у добру. Долазак Нечипоренка и Ломоносова у Србију и у Босну је прилив мира неопходан једном напаћеном и дезоријентисаном поднебљу, једној култури која одриче да је култура, која се одриче свог језика и своје слике света, која се, тиме неминовно, све више одриче личности и слободе.

Па нека то онда буде један нови, један истински универзализам. Кренимо!