понедељак, 16. август 2010.

Putovanje u Rusiju


Vladimir Kolarić


LET



Na letu za Moskvu, gde sam putovao kao gost i izlagač na promociji zbornika naučnih radova o delu Gajta Gazdanova (1903 – 1971), održanoj 14. novembra 2008, a u organizaciji Instituta za svetsku književnost Ruske akademije nauka, Predstavništva Republike Severna Osetija-Alanija pri Predsedništvu Ruske Federacije i Društva prijatelja Gajta Gazdanova, u magazinu kompanije „Aeroflot“ između ostalog sam pročitao i intervju sa Karlom Lagerfeldom, koji kaže kako je njegov cilj da oživljava. U Moskvi me je čekao još jedan čovek sa istim ciljem, doktor fizike i pisac Jurij Nečiporenko, jedan od retkih ljudi sa istinskim smislom za zajednicu i iskrenom ljubavi prema životu u svim njegovim oblicima. Letom i visinama podstaknute moždane aktivnosti, klima koja mi začuđujuće prija i nadahnjujuće prisustvo Jurija Nečiporenka, činili su od mog prvog susreta sa Moskvom, i uopšte Rusijom, intenzivno, neponovljivo i pomalo ambivalentno iskustvo, nalik iskustvu ogledala koje nam nudi svako vredno umetničko delo. Još u vozu, „električki“, kojim smo se vozili do njegovog stana u centru, Nečiporenko me baca dalje u mistiku stvaranja, pričajući mi o sebi, pripremajući me za susret sa stanom koji po njemu liči na prizore Bulgakova, ali i odmah mi, u svojoj nemilosrdnoj želji da ne protraći ni jedan trenutak života, puštajući svoj omiljeni, sovjetski, film na laptopu. U „stanu iz Bulgakova“ ponovo su me čekale slike, zapravo nešto više od slika, ikone koje slika Nečiporenkova žena Zoja, jajčanom emulzijom i u stilu drevnog ikonopisa. Zoja je rodom iz Muroma, grada sa velikom ikonopisačkom tradicijom i slika smirene, molitvene ikone, bez trunke sentimentalnosti. „Stan iz Bulgakova“ je zapravo prostrani predrevolucionarni generalski stan, nacionalizovan posle revolucije, i u kome i dalje žive tri porodice, u gotovo katastrofalnim komunalnim uslovima. Ovde smisao mog domaćina za zajednicu i ljubav prema životu, dakle ljudima, dolaze do punog izražaja, pretvarajući taj sumorni prostor u mesto vredno življenja. Takođe, potvrđuje se teza da je jedini istinski osnov kulture čovekoljublje, ona ljubav prema Bogu i ljudima koju episkop Danilo izjednačava sa blagodaću. Sobom koja mi je ustupljena, pored gomile knjiga dominira prelepa fotografija-portret Gajta Gazdanova, koji, kako u Osetiji veruju, pomaže onima koji se njime bave, i za koga Nečiporenko kaže da je i njemu pomogao. „Ljudi svedoče da je bilo prijatno nalaziti se u njegovom društvu“, kaže Nečiporenko, kome je Gazdanov promenio život i koji mu to nikad neće zaboraviti. Kao jednu od važnijih stvari koje mu je donelo bavljenje Gazdanovom, Nečiporenko izdvaja svoj susret sa Srbijom, koju je zavoleo bez sentimentalnosti, dakle ne voleći u tom odnosu sebe, nego ono plemenito što je video u njoj. Bio je to susret sličnih, ne po strasti nego po vrlini, ljubav kao prepoznavanje sličnosti i u najneznatnijem od nas, otkriće da je svako vredan pažnje i ljubavi, a da je sve ostalo samo izgovor. Kao svaki istinski dobar čovek, Nečiporenko je bio daleko od svake plebejske niskosti i u drugima je mogao da vidi samo dobro.

Umetnost shvatajući kao model sveta, gde suštinski nema razlike između jedinice DNK i proizvoda fikcijske modelizacije, Nečiporenko je i u osmišljavanju druženja i slobodnog vremena zastupao ideju društvenih igara zasnovanih na stvaranju fiktivnog sveta, govoreći da je to, pored učvršćivanja porodičnih i društvenih veza, korisno za jednog pisca. Takvu igru je i odigrao jedne večeri sa svojim prijateljem Kirilom Storčakom, čovekom sa dve podsetnice: jednom, ćiliričnom, na kojoj je potpisan kao generalni direktor informativne agencije „Oreanda“, i drugom, latiničnim, na kojoj je potpisan kao tenor. Ovaj zanimljivi, senzibilni i ipak pomalo setni čovek već tradicionalno svoje rođendanske večeri provodi kod Nečiporenka, sa kojim se upoznao na partiji tenisa i koji je u njemu probudio sklonosti nimalo tipične za jednog biznismena. Za slično „buđenje“ samog Nečiporenka, do tada razapatog između fizike i sporta, bio je odgovoran Nikita Unksov, pozorišni reditelj iz Peterburga, sada zaposlen u firmi koja se bavi osvetljenjem grada, i koga sam upoznao pretposlednjeg dana svog boravka u Rusiji. Za jedinstvenu i superiornu filosofiju praštanja koju zastupa, Nikita, o kom je Nečiporenko napisao zanimljivu priču, tvrdi kako nije proizvod proučavanja ruske religijske filosofije, već plod životnog iskustva. To samo još jednom potvrđuje prednost opita nad svakom „metafizikom“, u šta se dodatno uveravam posetom „Tretjakovki“, gde susret sa slikarima poput Vereščagina ili Nesterova predstavlja susret sa vrhunskom tajnom umetnosti.

Još jedno mesto lišeno svakog prostaštva su i Nečiporenkove večeri poezije u ogromnoj zgradi Moskovskog državnog univerziteta, zamišljene sa ciljem da studentima prirodno-tehničkih nauka omoguće harmoničan razvoj ličnosti. Divno je bilo videti kako se Nečiporenko odnosi prema tim mladim pametnim ljudima, sa mnogo ljubavi i istinske brige za njihov duhovni rast. Jedan od njih, samozatajni Kostja, nestvarno je ličio na Gazdanova o kojem je te večeri bilo reči, dok je Romana, Vladimira i Sašu bilo nemoguće zamisliti kao buduće birokrate ili ideologe: ovi momci su svakako zalog jedne superiorne kulture koja nikoga ne isključuje a svemu daje smisao.

U poslanstvu Republike Severna Osetija-Alanija pri Predsedništvu Ruske Federacije, čiji sam zvanično bio gost, najpre su mi pale u oči prozračne fotografije planinskih vrleti, toliko nalik na umetnost Irana. Ovi ljudi izuzetno slični Srbima, vole da govore o našim zajedničkim indoevropskim korenima, čemu sam i ja posvetio deo svog izlaganja na večeri posvećenoj Gazdanovu.

Utisak o Rusiji sastavljenoj od krhotina sovjetske imperije, uz tanku glazuru kapitalizma i pravoslavlja, sa alkoholizmom kao ideologijom čak i onih najboljih i ogromnom krizom porodice, zapravo gubi svaki značaj sa svešću da se drugim kulturama, kao i drugim ljudima, ne može pravedno suditi. Nesklon traganju za rajem na zemlji, ograničavajući se da Rusiju pamtim samo po slobodnim ljudima i njihovom stvaralaštvu, ali i po energiji moštiju svetog Dimitrija Solunskog koje su tih dana boravile u Moskvi, u Srbiji sam, po sletanju, ipak video jednu novu snagu, koje ranije nisam bio svestan.

(Originalno objavljeno u Ruskom almanahu br. 14, 2009, urednik Zorislav Paunković.

Нема коментара:

Постави коментар